Borovi su ona mirisna, smolasta stabla pod kojima ljeti tražimo hladovinu po plažama i kampovima, a da su jestive biljke sjetimo ih se nekako uvijek zimi. Možda zato što zimi većinom i nema neki izbor samoniklog jestivog bilja, a borovi se izdaleka zelene. Može biti da nam i novogodišnji običaj kićenja bora otvori apetit... Doduše, ono što u toj prilici nazivamo bor, rijetko kada to i jeste bor. Češće okitimo smreku ili jelu.
Uglavnom su poznati vitaminski čajevi od borovih iglica, a i sirup od mladih iglica je na glasu - više među hipohondrima nego gurmanima.
Popularnost tih sirupa potječe iz vremena dugogodišnje, opake pandemije tuberkuloze, kao pomoćno sredstvo za olakšavanje kašlja. Nije bio baš neki izbor drugih lijekova, otkriveni su kasnije. Cijepljenje (besežiranje, ne vakcinacija!) je dokrajčilo pandemiju, a brojni ožalošćeni što su izgubili članove obitelji i prijatelje, nisu se bunili protiv obaveznog cijepljenja, niti se uzdali u "prirodne lijekove". Trebalo je spašavati živu glavu, jer zaraza nije birala po dobnim ili imunokompromitiranim skupinama.
U botaničkoj obitelji Pinaceae ima više rodova, a rod Pinus ima preko stotinu vrsta. Kod nas je najčešći bijeli bor, Pinus sylvestris. Ima zapravo i najljepše ime, a stariji ga pamte i po zavodljivom muškom parfemu. Doza zavodljivosti je bila obrnuto proporcionalna dozi upotrijebljenog mirisa.
U široj okolici moje kuhinje najviše ima alepskog bora kojeg isto često nazivamo bijeli, jednostavno zato što je druga lokalna, domaća vrsta crni bor, Pinus nigra. Malo dalje, na periferiji Zadra je šuma pinije, lijepog gorostasa ogromnih šišarki koje sakrivaju sjemenke - pinjole.
Zabavno je čitati o porijeklu pinjola po internetu. Dobra vježba za osvijestiti činjenicu koliko gluposti mogu napisati samouvjerene neznalice.
Za recept koji slijedi dobre su iglice bilo kojeg bora iz roda Pinus. Poželjno je da budu suhe. Pokupimo ih jednostavno u podnožju starijeg stabla.
Najvažnije, čak ako nam se i dogodi nekakvo nasukavanje na pustu obalu i zaista se moramo osloniti na svoje znanje i vještine preživljavanja, nikada, baš nikada ne smijemo paliti vatru u borovoj šumi, blizini makije, nigdje gdje bi nepredviđen reful vjetra mogao ponijeti zapaljene iglice i izazvati požar. Nije dobro za preživljavanje.
Ako smo već zbilja prisiljeni da si kuhamo ovaj objed na otvorenom, ložište treba napraviti u zavjetrini, blizu mora, na kamenoj plaži,
Kao podloga na koju ćemo poslagati dagnje može poslužiti neka naplavljena mokra daska, veliki pločasti kamen, ili ravna stijena.
Nadam se da nikada nećete biti u takvoj potrebi.
To ne znači da se moramo odreći finih, aromatičnih dimljenih dagnji.
Zanimljivo, Francuzi se prave važni da je to njihov izum i nacionalni specijalitet. Bit' će zato što se ostali Mediteranci nisu sjetili to jelo posluživati u restoranima.
Predlažem vježbanje doma, na nekom od domaćih dvorišnih ognjišta.
Čak i tu ne treba zaboraviti na oprez. Borove iglice su vrlo lagane i jako, jako zapaljive.
Robinzonski ručak, recept
Sastojci: Dagnje koliko ima i koliko treba; hrpa suhih borovih iglica; upaljač; dobro osigurano ložište.
Priprema: Praktično je dagnje poslagati na neku plitku tepsiju, najbolje onu okruglu, za pizzu.
Dagnje slažemo tako da prvo na tepsiju stavimo 4 kamenčića na razmak od nekih 3 cm, u uglove zamišljenog kvadrata u centru tepsije. Sada prve 4 dagnje složimo u križ između tih kamenčića i dalje gusto, bez razmaka slažemo koncentrične krugove oko tih prvih školjaka. Važno je da zaobljena, tanka i oštra strana bude okrenuta prema gore, a vrh školjaka okrenut prema središtu kruga.
Cijelu tepsiju sa složenim dagnjama pokrijemo oko 8 cm debelim slojem suhih borovih iglica, pazeći da taj sloj bude barem 5 cm širi od ruba tepsije. To zato, što treba ravnomjerno ispeći i nadimiti sve dagnje, jednako one u sredini kao i na obodu tepsije.
Sada potpalimo taj sloj iglica na više strana. U vis će odmah suknuti plamen i vatra će gorjeti ne više od 5 - 6 minuta.
Važno (sve je tu važno!) je pričekati da se plamen sam od sebe potpuno ugasi. Preostaje još samo puhnuti u pepeo i poslužiti se delicijom za pamćenje.
Prizor dimljenih dagnji sa ostatcima pepela nije nešto što izaziva apetit ako to vidimo prvi puta u životu. Vrlo brzo se razuvjerimo. Pepeo i ostatci iglica neće ući u tek malo otvorene školjke, a okus i miris školjaka i soka koji se zadržao unutar njih bi mogao izazvati piromana u svakom tko ih proba.
Zato, oprez i pamet u glavu!