Češnjača, Alliaria officinalis (sinonim A. petiolata) je biljka sjenovitih, vlažnih terena. Nije pouzdan znak da se u blizini nalazi izvor ili potok, no svakako vrijedi pregledati okolicu ako smo u potrazi za vodom.
Ako već znamo da raste uz obalu čiste rijeke i ne tražimo vodu, svakako treba potražiti češnjaču.
Češnjača u cvatu otkriva pripadnost familiji kupusnjača bijelim cvjetićima sakupljenim u rahli metličasti cvat, svaki sa po četiri latice pravilno raspoređene u križ. Nježnija je to i manja biljka od na primjer rođaka hrena . ali cvat im je gotovo identičan - samo u manjem mjerilu.
Listovi su druga priča - više liče na koprivine (žive žare ili mrtve koprive), nego na kupusnjače.
Mekani, nježni listovi nemaju nikakav miris dok ih ne ozlijedimo trljanjem među prstima ili žvakanjem - tek tada osjetimo intenzivan miris po češnjaku.
Ako još ne poznajete biljke na prvi pogled, svakako preporučujem provjeru trljanjem prstima i nosom, prije provjere žvakanjem.
To je jestiva, začinska, neškodljiva biljka koju možemo svježe pojesti koliko nam god prija.
Inače je češnjača proljetna biljka, izviri među prvima poslije hladnih zima, no vremena se mijenjaju i nije nikakvo iznenađenje naići na nju i sada, ujesen.
Za neke je gusjenice otrovna, za ljude nije.
U Ameriku je doseljena i tamo ju smatraju invazivnim zlom, jer se neke američke gusjenice baš njom rado hrane i onda ugibaju. Amerikanci okrivljuju češnjaču za smanjeni broj leptira.
U zadnje vrijeme okrivljuju i svoga predsjednika za zagađenje okoliša i smanjenje bioraznolikosti, ali nisu jedini - to već i mi često čujemo u našoj crnoj kronici - Dnevniku.
Na spomen svjetskih velesila i Dnevnika, neminovno je početi razmišljati i o preživljavanju katastrofa.
Češnjača može igrati značajnu ulogu u survival situacijama - ne bi bilo ni prvi put.
Sada jedan jednostavan recept za finu verziju jela koje je preživjelo sve dosadašnje katastrofe još od dolaska krumpira u Liku i zaslužno je za lički brend - lički krumpir, glavnu ratarsku kulturu marljivih Ličana.
Češnjače imaju koliko im srce želi, raste sama kud god pogledaš.
Divlje ličke pole, recept
Sastojci: krumpir, češnjača, sol, mast, može i dimljena slanina da pojača energetsku vrijednost za preživljavanje hladnih noći.
Polovine posolimo i žustro protrljamo jednu o drugu tim prerezanim, posoljenim stranama, da se sol i krumpirov sok malo zapjene.
Posložimo pole na tepsiju prerezanom stranom na gore i sve stavimo u zagrijanu pećnicu. Obično je to špaher na drva i živi plamen, ali ako koristimo fritezu na vrući zrak nafrljimo ju na 200°C i pečemo oko 20 minuta (obavezno provjeriti i ranije, vrijeme pečenja zavisi od veličine krumpira).
Dok se pole peku, sitno narežemo listove češnjače i povežemo u kremu uz pomoć masti ili neke druge masnoće - maslaca ili ulja...
Vruće pole zarežemo po sredini, stisnemo da "zinu" i u pukotinu stavimo zamašćenu češnjaču. Ne škrtariti!
Hoćemo li dodati i sitnije narezanu ili zgnječenu pancetu - zavisi jesmo li je našli u kući.