Drijen (Cornus mas) - Terenski šmarn

 

Drijen, Cornus mas je naš domaći listopadni grm ili manje stablo koje se najčešće susreće na rubovima šuma, u šikarama, na kamenitim padinama i sunčanim, toplijim staništima. Može doživjeti duboku starost, a s vremenom izraste u poprilično ozbiljno stablo, premda ga često susrećemo kao razgranat grm. Kora je u mladosti glatka i sivkasta, a kasnije postaje tamnija i izbrazdana. Listovi su nasuprotni, ovalni do eliptični, cijela ruba i s izraženim lučnim žilama koje se lijepo povijaju prema vrhu.

Rijeka Una- jedna, jedina - okolne šume su česta staništa drijena 

A onda, dok većina šume još izgleda kao da se nije odlučila hoće li uopće ustati iz zimskog kreveta, drijen napravi sasvim suprotno. Cvate vrlo rano, prije listanja, najčešće od veljače do travnja, ovisno o položaju i vremenu. Sitni žuti cvjetovi skupljeni su u guste štitaste cvatove i pojavljuju se izravno na grančicama. Nije to cvatnja za one koji vole diskretno – gole grančice odjednom budu pune žutih kuglica.

Foto: Mirjana Galić Tomić

Plodovi su duguljaste koštunice, najprije zelene, zatim svijetlocrvene, a pri punoj zrelosti tamnocrvene do gotovo rubinaste. Zreli drijen nije onaj koji samo lijepo izgleda na grani: plod omekša, postaje izrazito sočan i lako se odvaja, a okus mu je prepoznatljivo kiselkast i trpak. Upravo zato se za procjenu zrelosti više vjeruje plodu nego kalendaru – kad počne sam otpadati, vrijeme je ozbiljno.

Drijen ima dugu povijest izvan današnjeg uobičajenog lonca za pekmez. Njegove tvrde i žilave grane i drvo od davnina su se koristili za izradu različitih predmeta kojima je trebala velika čvrstoća. U antičkoj Grčkoj i Rimu drijenovo drvo bilo je cijenjeno za koplja i druge dijelove oružja, upravo zbog svoje gustoće i otpornosti. Rimljani su od njega izrađivali i dijelove poljoprivrednih alata, a drijen se spominje i u starim zapisima o vojnoj opremi.

Plodovi su također imali mnogo širi život od današnje teglice slatkog. U različitim krajevima koristili su se za napitke, octene pripravke i fermentirane proizvode, a osušeni plodovi mogli su se čuvati i koristiti izvan sezone. U nekim tradicijama koštice nisu bile beznačajan otpad: služile su za izradu sitnih uporabnih predmeta i ukrasa.

I još jedna sitnica zbog koje drijen zaslužuje mjesto među našim zanimljivim samoniklim biljkama: njegovo je vrlo rano cvjetanje važan izvor hrane ranim oprašivačima u razdoblju kada je ponuda cvijeta još prilično siromašna. Dakle, dok mi tek razmišljamo o proljeću, drijen već odrađuje svoju smjenu.

Terenski drenjina šmarn*, recept:

Sastojci - Drenjine; šećer; grančica vrijeska za aromu (ako ste doma može vanilin šećer); Mlijeko; jaja; brašno; malo soli. Malo više ulja nego što bi trebalo za ispeći palačinke.

Priprema drobljenca na terenu - Mačeta je izvrstan alat za prevrtanje palačinki:

Priprema - Drenjine sa šećerom i vrijeskom pristaviti u vrlo malo vode da se kuhaju desetak minuta dok ne ostanu u gustom sirupu.

Žumanjke, brašno i mlijeko zamiješati u gustu kašu, pa dodati čvrsti snijeg od bjelanjaka i malo soli.

Tu smjesu razliti u tavicu kao deblju palačinku. Kada je palačinka sa jedne strane pečena, treba ju preokrenuti i zapeći i sa druge strane. Tada se palačinka usitni na što manje kockice i još dodatno drobi drvenom kuhačom (ima i prikladnih drvenih naplavina ako nema kuhače) i dalje peče da se i te fine mrvice zapeku.

Na kraju treba dodati drenjine u aromatiziranom sirupu i dobro promiješati da mrvice upiju sirup.

Šmarn* = carske mrvice, drobljenac