Korov je pogrdni naziv za zdrave i otporne biljke što niknu na nepoželjnim mjestima. Nama nepoželjnim. Njima je baš dobro, čak i bolje u nekom vrtu ili voćnjaku nego u nedirnutoj prirodi.
Mnogi od njih su jestivi, čak su i preteče odabirom uzgojenog povrća koje sijemo, pikiramo i sadimo, zalijevamo, prihranjujemo, okopavamo te plijevimo oko njih i uklanjamo upravo te njihove tvrdoglave, zdrave i otporne pretke.
Divlji dalmatinski grincajg - pera ljutike, Allium cepa var. aggregatum, zelenkasta lesandra, Smyrnium olusatrum i divlja mrkva, Daucus carota:
Stanovništvo kraja u kojem živim, uz obalu Jadrana, ima vjekovnu tradiciju korištenja samoniklog jestivog bilja. Ne preziru ti ljudi ni uzgojeno povrće, ali su ih razne nevolje kroz dugu povijest naseljenosti ovih krajeva naučile raspoznavati i koristiti jestivo samoniklo bilje i nitko, baš nitko iz ruralnog dijela Dalmacije neće za na primjer divlju blitvu, kostriš, šparogu, pasji luk, koromač, ljutiku ili žutenicu reći da je korov. To dođe nekako kao psovanje, a nije da ne znamo opsovati sve i svašta, ali nikada ne i žutenicu.
U stilu poslovice "pametniji popušta", moj vrt , odnosno okućnica, prekriven je uglavnom korovima. Neki nisu htjeli sami niknuti, pa sam ih presadila iz okolice. I snašli su se, veselo se razmnožavaju, na moju radost.
Danas je tema onaj korov od kojeg se prave fine juhe, divljim povrćem neponovljivog okusa.
Ne morate živjeti u ruralnoj Dalmaciji da biste si priuštili taj užitak.
Lijevo: prorasla lesandra, Smyrnium perfoliatum ima ugodan, blag miris po celeru. Staništa su joj vlažniji tereni dalje od mora
Razne vrste divljeg luka su univerzalni stanovnici svih tala i klima. I nije uopće važno kojeg ćete ubaciti u korov juhu.
Svi su, ne dobri, nego odlični.
Nekima su bolji nadzemni, nekima podzemni dijelovi za kuhanje. Uvjet je da znamo kako je to luk, a ne neka izgledom slična biljka. Zato imamo nosove smještene iznad usta. Svi, baš svi lukovi imaju sličan, karakterističan miris i to je pouzdan znak da se radi o luku.
Divlja mrkva je uz obalu pouzdana i sigurna biljka čije listove ne možemo zabunom promašiti pa ubrati nešto opasno. U unutrašnjosti je malo drugačije, posebno na vlažnijim terenima. Tu zbilja treba razlikovati finu divlju mrkvicu od vrlo opasne kukute. Dobrom poznavatelju to izgleda kao vic, no oni manje sigurni se moraju konzultirati sa stručnjacima.
Listovi divlje mrkve su malo dlakavi, zapravo samtasti i mirišu po onoj mrkvi iz vrta (ili sa pijace) za razliku od sjajnih, glatkih i smrdljivih listova kukute.
I opet je važan nos i osjet njuha.
Krem juha od korova. Glavni i nezaobilazni sastojak je divlji grincajg - lesandra, ljutika i listovi divlje mrkve:
Lesandra je zapravo divlji celer. Raste obilato duž jadranske obale. U unutrašnjosti je nema, ali tamo se gizdavo širi prorasla lesandra, isto jestiva i vrlo ukusna aromatična samonikla biljka što miriši slično celeru sa pijace.
Ako vam je nos u kvaru, ostajte doma i čekajte da vam netko od ukućana donese ove biljke i skuha korov juhu.
Ove tri biljke su glavni divlji grincajg. U većoj količini skuhane zajedno čak su i dovoljne za bistru, mirisnu juhicu u koju možemo ukuhati debele, mekane griz knedle začinjene nekom isto aromatičnom samoniklom biljkom - na primjer, stolisnikom...