Ovo "vulgare" u botaničkom, stručnom nazivu koromača ne znači - prostački. To je česti pridjev u značenju običan, čest, što bi se reklo - prosječan, a to se kod nas kaže i normalan.
Divlji, samonikli koromač, Phoeniculum vulgare je jedini normalan koromač stanovnicima ruralnog dijela obale Jadrana. Toliko je cijenjen na ovom prostoru, da nam se trgovački lanci više i ne trude plasirati onaj vrtni, uzgojeni koromač u svojoj ponudi
Ma tko bi normalan kupio tu jadnu kvrgu što glumi koromač kada imamo svuda oko sebe samoniklog, divljeg, najmirisnijeg pravog koromača?!
Dvije najčešće samouvjerene oštre kritike na moja pisanja o koromaču odnose se na naziv i tvrdnju o staništu.
Koromač, kao i sve druge samonikle jestive biljke što ih po tradiciji stoljećima jedemo ima različite narodne nazive, zavisi od regije u kojoj govornici žive. Da ne spominjem sve ostale nazive – koromač ili komorač su ravnopravni nazivi.
Istina je da se kroz literaturu o povrtnicama (ne „divljem“ samoniklom bilju) forsira naziv komorač – no to je češće u upotrebi kada se govori o povrtnici, kultiviranom koromaču, onom sa razvijenom „kvrgom“, zapravo zadebljalim bazama listova. To je povezano sa vrlo čestim tvrdnjama u komentarima kako i u unutrašnjosti ima koromača samo se, eto, zove komorač. Je, ima, ali ne ovoga kojeg spominjem u ZdravojTravi. Taj o kojem pričaju vrtlari iz unutrašnjosti i kupci po supermarketima nije ista biljka kao divlji koromač. To je povrtnica sa ozbiljnom krizom identiteta – i dalje se zove koromač, no izgleda poprilično drugačije, miris i okus su manje intenzivni, izgubili snagu u "popravljanju" prirode s ciljem da dobijemo mekše i veće povrće.
Imamo razumijevanja prema neznanju prijatelja iz unutrašnjosti koji mladi, „divlji“ proljetni koromač nisu nikada ni vidjeli. A kako da ga i vide kada nas posjećuju samo preko žarkog ljeta? Što bliže plaži stanujemo, to smo zanimljiviji. Mi, ne koromač.
Sve mi se čini da je sasvim u redu otpisati takve "prijatelje" koji nikada nisu vidjeli mladi koromač, a ni nas obučene i obuvene.
Ma ne bi nas ni prepoznali ako nismo u kupaćem kostimu i japankama! Tada je i koromač neprepoznatljiv. To je visoka, često i preko 2 metra biljka što ljeti raskošno cvate štitastim žutim cvatom, Ovim paperjastim zelenim nježnim listićima ljeti jedva da ima traga. Samo miris je isti. Intenzivan miris Bronhi bombona.
Dalmatinska ruralna svakodnevna kuhinja nije maštovita. Koristi ono što ima na dohvat ruke, na najjednostavniji mogući način.
Proljetni fažol (grah) je jelo obavezno u ožujku. Strpate sve u lonac, nalijete vodom i dok par puta zveknete motikom po kamenjaru sadeći krumpir, fažol je kuhan.
To je jelo koje se dijeli samo sa pravim prijateljima - onima što nas posjećuju i izvan turističke sezone.
Proljetni fažol, recept
Sastojci - 250 gr graha; dobra pregršt mladog koromača; 2 mrkve; 2 režnja češnjaka; komad masne svinjetine sušene na dimu. Sol i papar.
Priprema - Grah namočiti dan ranije. Skuhati ga kratko u prvoj vodi, pa ocijediti i naliti drugom, toplom vodom. Te druge vode mora biti više nego što mislite da je potrebno.
Dodati narezano suho meso, grubo narezan češnjak, kolutiće mrkve i hrpu narezanog mladog koromača.
Zabaviti se oko sat, sat i pol nekim poštenim poslom.
Ne možete zaboraviti na kuhanje - miris koji se širi iz lonca nepogrešivo će vas podsjetiti koji vas užitak čeka.