Ovaj naš dio morske obale, vapnenasto tlo prekriveno skoro golim kamenjarom, šibano snažnim vjetrovima, posoljeno morem, prženo žarkim suncem i mjesecima izloženo nemilosrdnim sušama ima poseban biljni pokrov.
Nije to samo bodljikava drača i nepristupačna šmrika, kržljava stabalca trnovitih divljih krušaka, sitna opako oštra trnjina, zimzelena kupina, smokva, te rašeljka i česmina u neprohodnoj makiji...
Ovaj naš kraj se prepoznaje i zavezanih očiju, po mirisu. Tu je kolijevka mnogih začinskih biljaka što samoniklo rastu i veselo podnose sve nedaće klime i škrtoga tla.
Kad prilazimo obali mora zapahne nas miris smilja, origana, marulje, čubra, vrijeska, ružmarina, koromača, lovora, kadulje, majčine dušice i miloduha...
Sve su to narodni nazivi začinskih biljaka i sigurno će unijeti pomutnju među mnoge pratitelje ZdraveTrave. O svakoj od tih biljaka sam već opširno pisala, navela stručne nazive i narodne sinonime za svaku od njih. Treba samo upotrijebiti tražilicu, gore na vrhu stranice.
Velika su muka ti naši narodni nazivi, često izazovu neslaganja i nepotrebno oštre kritike jer sve te česte i vrlo poznate biljke imaju mnoštvo različitih naziva, a događa se da pojedine, posve različite, dijele isti naziv.
Tako i izop, miloduh, šetraj, sipan, blagovan, crkvenjak, sveti šipant... Brojni narodni nazivi zapravo svjedoče koliko je biljka poznata, upotrebljavana u različite svrhe - najčešće kao ljekovita, a kod manjeg dijela kao začinska. Nije to zato što kao ne volimo fino pojesti, više se nekako zanimamo za ljekovitost. Zapravo, kada bismo taj izraz "ljekovito" zamijenili i tumačili kao funkcionalno djelovanje na zdrav organizam kroz začine, tek tada bismo pogodili u sridu, u srž vrijednosti i potrebe za začinima. Naravno, bitan je i okus i miris, jer bez toga nema zadovoljstva u hrani. A zadovoljstvo je ipak osnova zdrave hrane. I života. Botaničari su bili grubi prema miloduhu valjda iz zavisti, jer nisu uspjeli otkriti i reproducirati tajnu njegove arome, pa stručni, botanički naziv za tu nježnu, lijepu usnaticu u prijevodu znači - ljekovito svinjsko lice. Navodno, pojedinačni cvijet iz prividnog klasa modrog cvata na vrhu grančica liči na svinjsku njušku. Opaka laž koja ne kompromitira ovu divnu biljku, nego botaničare. Zanimljivo, botaničari su u tom cvijetu vidjeli svinjsku njušku. Tako je i dobio stručni naziv Hyssopus (grč. hys = svinja, ops = lice) officinalis.
Još uvijek nije jasno na čemu je bio taj botaničar kada je ovoj biljci davao ime. Činjenica da je ime prihvaćeno i od ostalih stručnjaka – mora biti da je to bio spektakularan botaničarski tulum! Da malo prikriju maštovitu terevenku, dodali su ono officinalis. Znali su da kada ljudi čuju o ljekovitosti neke biljke, neće čačkati po prvom dijelu naziva.
Biljku Hyssopus officinalis (miloduh) imenovao je švedski botaničar Carl Linnaeus (Karlo Linne) 1753. godine u svom djelu Species Plantarum
Miloduh se može i uzgajati, mnogi to i čine. Lako ali sporo, razmnožava se sijanjem u proljeće ili puno brže, dijeljenjem korijena na jesen. Dobro podnosi i uzgoj u pitaru (posudi), no nije mu baš najugodnije biti tako ograničen, pa zahtijeva posebnu njegu, premještanje zimi u zaklon ili demonstrativno prestaje biti zimzelena trajnica. Kao začin, miloduh je primjenjiv u slanim i slatkim jelima. Posebno je prikladan za salate, umake, juhe, jela od graha, ribe ili mesa... Već ovdje spominjani sladoled je posebna fešta za nepce, a samo zamišljanje lagano hladnih kremšnita diskretno dišećih po miloduhu bolno iritira žlijezde slinovnice... Osušen ne gubi aromu i može se čuvati do slijedeće sezone. Ipak, preporučujem u jelima upotrijebiti svježe, usitnjene listove i ponašati se prema ovom začinu sa poštovanjem, bez zloupotrebe. Kao i svi ostali moćni začini, pretjeranom količinom može upropastiti i najbolje sastojke nekog inače finog jela. Iznenađenje koje miloduh krije u svom okusu je ljutina. Da bismo osjetili tu komponentu, treba malo veća količina listića. Zbog veće količine začina koja definitivno nije preporučljiva u svakodnevnim jelima, preporučujem začiniti paštetu. Dobra pašteta mora imati intenzivniji, koncentriraniji okus jednostavno zato što ju obično mažemo na kruh, jedemo u manjim količinama, ne žlicom. Barem ne svi.
