.jpg)
Mirisna pelargonija, ( Pelargonium radens ) , cukarin, geranium, paparosa, rozetla - sve stručni narodni nazivi zbog kojih bi se neki mogli i posvađati jer je njihov "jedini pravi". Pa čak ni botanički naziv ne specificira baš ovu našu dalmatinsku barbarožu, obuhvaća više različitih varijeteta i hibrida.
Teško da se ova mirisna pelargonija može uvrstiti u domaće samoniklo jestivo bilje. Od svih tih pridjeva, odgovara najviše - jestivo, zapravo začinsko, a može i čajno.
Ova biljka specifičnog mirisa vuče davno, zaista davno porijeklo iz Južne Afrike odakle se zbog divne arome raširila praktično po cijelom svijetu.
Barbaroža se veoma lako razmnožava reznicama ali i povaljenicama, dugovječna je, pa ćemo ju ponekad naći u bližoj okolini napuštenih, ruševnih kuća u toplijim krajevima. Kontinentalnu oštru klimu ne podnosi i tamo se uzgaja u posudama koje se zimi unose u kuću.
Mirisnih pelargonija ima više, no kod nas je najviše cijenjena ova sa mirisom limuna. Taj miris je neka vrlo fina, intenzivna mješavina mirisa cvijeta i kore limuna, ali ima i još neku, samo ovoj biljci svojstvenu mirisnu notu. Okus je neutralan, "travnat".
Priče o velikoj ljekovitosti protiv većine postojećih bolesti ovoga svijeta su neutemeljene, uostalom kao i sve druge razvikane panaceje. To ne sprječava naivčine i pametnjakoviće medicinski obrazovane na Googlu da i dalje nekažnjeno i neodgovorno šire takve priče.
Njezin tobož pouzdan efekt repelenta je također izmislio netko tko živi u kraju koji tak i tak nema komaraca. Istina da komarci ne borave u njenoj krošnji pa makar barbaroža bila pokraj vrtnog jezerca. Ako sjednete na klupu u blizini, komarci će radije izabrati vas nego nju.
Barbaroža (tako se u mom kraju najčešće naziva) se prvenstveno koristila za obogaćivanje mirisom, a nekada i umjesto dezodorana. Posađena duž putova arboretuma kojima su prolazile dame u krinolinama ili stanovnici samostana u dugačkim haljama, ispuštala bi osvježavajući miris. Ta je funkcija zanemarena od kada su nestali plemenitaški arboretumi, izumljen dezodoran i pranje tijela a ne samo odjeće, postalo češća navika. Ne znam kako je sa samostanima.
Osim barbarože u škrinji sa posteljinom, običan svijet koji nema plavu krv koristio ju je od davnina za aromatiziranje kolača, pekmeza i čajeva. U toj grupi sam i ja.
Slijedi recept iz one klase drskih uputa kako na brzinu, sa malo truda i novaca, sa sastojcima koje svi imamo u kući, bez velikog iskustva u kuhinji, ugodno iznenaditi i fascinirati one znalce specijalce kuhače. Čak će tražiti i recept od vas.
Puding, recept
Sastojci - 2 - 3 lista barbarože; o,5 l mlijeka; 1 vrećica praška za puding od vanilije; 3 žlice šećera; neki kiselkasti pekmez ili džem.
Priprema - u većem dijelu mlijeka zakuhati listove barbarože, pa izmaknuti sa vatre.
Prašak za puding pomiješati sa šećerom i razmutiti bez grudica sa prije odvojenim manjim dijelom mlijeka.
Iz vrućega mlijeka izvaditi listove, a umiješati razmućen puding. Vratiti na vatru i uz miješanje kuhati samo 2 - 3 minute nakon što smjesa proključa.
Sada treba tu vruću kremu uliti u hladnom vodom isplahnute posudice koje će poslužiti kao kalup.
Nakon par sati hlađenja, desert je spreman za impresionirati čak i svekrvu ili punicu.
Pekmez je garnirung. To znači malo ukras, malo prilog radi još boljeg efekta okusa i izgleda.