Mukinja, muk, mukovnica, Sorbus aria je listopadno ne baš veliko, vrlo dekorativno ali spororastuće samoniklo drvo iz porodice ružovki.
Ako drvo poželite imati u dvorištu za ukras ili radi jestivih jezgričavih plodova, nabavite si radije višegodišnju sadnicu nego da sijete zrelo sjeme. To je otporna divlja voćka sporoga rasta koja može navodno doživjeti nekih 200 godina, no to je podatak iz stručne literature, ne iz iskustva. Do sada još nijednu mukinju nisam pratila od nicanja pa do duboke starosti, ali namjeravam.
Malo mi je ta akcija otežana jer mi je najbliže stanište mukinje nekuh 50 km udaljeno od kuhinje, negdje oko Tulovih greda na Velebitu. Uz more nema mukinje.
Kada kažem uz more, zaista to i mislim! Zato molim sretnike što žive tamo negdje u zaleđu Rijeke ili u srcu Istre, da ne komentiraju.
Tu ljepoticu je lako prepoznati po bogatoj krošnji, karakterističnim velikim, tupo zašiljenim, po obodu nazubljenim, ovalnim listovima specifično istaknute nervature, zatim po brojnim bijelim, grozdasto skupljenim cvjetovima kojima se okiti u kasno proljeće, ili najzad po minijaturnim kuglastim plodovima što od jeseni pa do kasne zime vise u dekorativnim nakupinama žarko crvene boje, čak i kada lišće posve nestane. To ako su ptice većinom otišle u nešto toplije krajeve...
Konačno vrijeme za one papige što vječno ponavljaju nekada opravdanu, a sada malo zastarjelu rečenicu - najukusniji su poslije prvih mrazeva.
To sasvim sigurno još uvijek važi za one Robinzone što žive negdje u pećini bez frižidera i voćke su im dostupne samo dok ih ima na stablima. Takvi se šokiraju kada shvate da se to divlje voće prije nego prirodno dovoljno sazrije može zalediti da bi omekšalo ili preraditi kuhanjem na više načina za kasniju upotrebu.
Možda najpoznatija voćna prerađivina je pekmez, ali jednako dobra je i sušenje plodova. Osušene mukinje i nisu neka velika radost za grickanje. Konkurencija je tu previše jaka. Kraj suhih smokava, šljiva ili čipsa od jabuka, mukinje bi bile posve zaboravljene da nisu višestruko upotrebljive. Na primjer, fini zimski voćni čaj, samljevene i zajedno sa brašnom u finom slatkastom voćnom kolaču, ili nekoj kaši.
No, za kolače, kruh ili za kašu ne moramo ih sušiti. Sada, krajem rujna, početkom listopada su mukinje idealno zrele za mnoge kuhinjske eksperimente, pa čak i za neko sitno zobanje...
Ima naravno i još mogućnosti - sirupi na primjer ili voćna vina, a i dobra rakija se može napraviti.
Okus zrelog ploda mukinje je slatkasto-kiselkast, miris je slab, gotovo neutralan. To znači - skoro pa ga nema. Prerađevine od mukinja su ukusnije ako ih miješamo sa drugim voćem koje ima izraženiji miris. Tako tu negdje na ZdravojTravi ima recept za pekmez od prezrelih, zimskih plodova mukinje i mirisnih mandarina.
Za današnji recept upotrijebljene su mukinje nedavno ubrane na Velebitu, svježe, idealno zrele, mekane i ukusne, bez traga trpkosti a još uvijek blistavo crvene, nedirnute čuvenim mrazom.
Slatki kruh
Priprema - Od mlijeka, dijela šećera i kvasca pustiti da se napravi pjenica, a sve ostale sastojke, osim plodova mukinje, pomiješati. Dodati pjenicu, dobro izraditi kuhačom (tijesto je vrlo mekano) i ostaviti oko 1 sat pokriveno da kvasac obavi svoj posao. Nemojte očekivati čuda, zbog količine maslaca tijesto se neće baš puno podići.
Prije drugog dizanja treba umiješati mukinje, pa tijesto premjestiti u mali lim za pečenje kruha. Ostaviti pokriveno još pola sata, a onda staviti u vruću pećnicu zagrijanu na 180 - 200°C otprilike 40 minuta ili dok površina kruha ne dobije lijepu jantarnu boju.
Sada će se dogoditi ono čudo što prije nije. Kruh će narasti u pećnici i tako zamirisati da će privući svekoliko pučanstvo iz šire okolice kuhinje.
Svi znamo da se pečeni kruh, slatki ili ne, treba prvo ohladiti pa onda jesti. Ako ima netko tko to poštuje, neka se javi!
Takvi su pravi raritet.
Opis fotografije nije dostupan.. Opis fotografije nije dostupan.


