Smokva je mediteransko listopadno grmoliko drvo široke krošnje. Karakteristični, poveliki grubi listovi podijeljeni na režnjeve uočljiv su znak prepoznavanja iz daljine.
Smokva jeste ljetna carica, no ona "carica" iz botaničkog naziva je zapravo oznaka lokaliteta odakle kao tobož potječe - kako to vide botaničari.
Na sveznajućem Googlu nalazi se niz senzacionalističkih tobože stručnih napisa o oprašivanju smokve. Netko prvi napisao budalaštinu, drugi prepisali bez imalo razmišljanja a kamoli znanja. Tako se raširila fama da osica koja oprašuje smokvu ugiba unutar toga ploda (cvijeta u kapsuli), biva razgrađena encimima smokve , a mi kao jedemo sve skupa - plod unutar koga je razgrađena osa i njezine ličinke. Netko je baš htio ogaditi smokve naivčinama koji se obrazuju preko Googla.
Još jedna jako raširena i vrlo nepravedna priča o smokvama su kalkulacije o "divljoj" smokvi. Neću ponavljati sve te zablude, da bih ih demantirala. Preširoka materija. One vrste što ih nazivamo "divljake"nisu ništa više divlje od ostalih samoniklih smokava jestivih plodova. To su zapravo smokvani, stabla sa isključivo muškim cvjetovima u kojima se odvija već spomenuti ciklus razvoja osice Blastophaga psenes. Ta osica prezimljuje u malim, tvrdim, nejestivim smokvicama, "unutra prevrnutim " cvatovima punim polena i u pogodnom trenutku izlazi oprašiti, ali samo oprašiti, ženske smokve na drugim stablima koja mogu biti jednako samonikla ali i uzgojena. Ulaze, ali i izlaze nakon obavljenog posla kroz onu malu rupicu na tjemenu ploda. To su oni plodovi što ih jedemo, slatki i slasni. Vegani ih se ne moraju bojati. Nema u njima životinja. Ako baš prezriju, ući će poneki mrav ili osa, hoće i pčela, muhe da ne spominjem. Uostalom, sve isto kao i kod ostalog prezrelog voća.
Nije baš da je divljaka sa svojim vrijednim osicama neophodna da bi se razvio plod na ženskom stablu. Zna se dogoditi i partenogeneza, "djevičanska oplodnja" koja nije samo mit, glavni argument i kamen spoticanja između vjernika i ateista. Opet preširoka tema, bolje ne ulaziti u nju.
Ipak za većinu sorti smokava dobro dođe poneko stablo divljake u blizini. O ovome bi trebali razmisliti oni što kojekakvim pomološkim mjerama pokušavaju povećati rodnost svojih stabala smokve preseljenih iz njihovog prirodnog staništa mediteranske klime.
Smokve se beru zorom, najbolje prije izlaska sunca, dok je temperatura zraka još uvijek koju crticu ispod 30°C.
Ima više razloga - još su koliko - toliko svježe od noći, stignete natenane pregledati gustu krošnju i uočiti zrele smokve, još nisu navalili kosovi i ostale ptice, ose i mravci po svoj dio, stignete napraviti štrudlu i skoknuti do mora na malo plivanja. Plivanje u moru pomaže otkloniti svrbež kože kojom ste dotakli smokvino lišće.
Korisno je imati štednjak na dvorištu i neki stol u hladovini za pripremu štrudle.
Ovo sve u idealnim ljetnim uvjetima.
Ako i nemate te idealne uvjete, od štrudle ne treba odustati. Vrijedna je svake kapi znoja što obrišete sa čela dok je pripremate i u kuhinji..
Štrudla od svježih smokava
Sastojci - Paket tankog tijesta za savijače a 500 gr; mali lavor pun svježe ubranih smokava (dobar dio se pojede za vrijeme pripreme); limun; šaka, dvije mljevenih badema; malo šećera (no kako su zrele smokve izuzetno slatke, šećer se može i izostaviti); cimet u prahu; mješavina vode i ulja za premazivanje kora.
Priprema - smokve narezati na krupnije dijelove pa ih pokapati limunovim sokom i promiješati.
Složiti 3 kore tijesta jednu na drugu, svaku pritom kistom premazati mješavinom ulja i vode. Rasporediti rijetko smokve i posuti ih mješavinom mljevenih badema, šećera i cimeta.
Saviti štrudlu i položiti ju u pripremljenu, malo namašćenu tepsiju. Ponoviti sve još dva puta.
Peći oko pola sata na 200°C