Smreka (Picea abies) nije samo “borić” za ukras — ona je jezik šume, memory stick planine, i pogrešno tretirana kraljica hladnih visina gdje magla i kiša rijetko kada prestaju.
Kako ju prepoznati, među sličnim visokim, zimzelenim drvećem naših planina?
Prava smreka ili obična smreka, pripada porodici borovki (Pinaceae) i prirodno raste na hladnijim područjima srednje i sjeverne Europe, ali i na planinama Dinarida — Velebit, Gorski kotar i dijelovi Like njezin su južniji dom. Smreka voli vlagu, planinsku svježinu i duboko, rastresito tlo. Najradije raste ondje gdje magla i kiša zaborave otići.
Visoka je, vitka, s ravnim deblom i pravilno složenim granama koje se spuštaju gotovo do tla. Kora joj je tanka i crvenkasto-smeđa, a ljeti, ako se nasloniš na nju, osjeti se lagani miris smole — ne onako težak kao kod bora, nego svjež, oštar, gotovo citrusan.
Visoka je, vitka, s ravnim deblom i pravilno složenim granama koje se spuštaju gotovo do tla. Kora joj je tanka i crvenkasto-smeđa, a ljeti, ako se nasloniš na nju, osjeti se lagani miris smole — ne onako težak kao kod bora, nego svjež, oštar, gotovo citrusan.
Iglice su ravnomjerno postavljene u obliku spirale oko grane, duge oko 10–25 mm, široke oko 1 mm. Svaka ima četverougaoni presjek — pogledajte je s boka, vidjet ćete četiri strane.
Ako smo zaboravili staviti povećalo u ranac - uzmemo iglicu između palca i kažiprsta i nježno ju zakotrljamo. Osjetit ćemo te bridove, za razliku od bora čije iglice se lijepo, glatko kotrljaju jer su na presjeku okrugle.
Jeline iglice su plosnate i ne daju se kotrljati, a tisa, Taxus baccata ima također plosnate, ali mekane iglice.
Raspored iglica smreke - nisu grupirane u snopove kao kod bora (a redovito su i puno kraće), nego spiralno, gusto popunjavaju grančice, nema "gole" strane kao kod jele, Abies alba ili tise.
Valjkasti krupni češeri (šiške) vise prema dolje, ne stoje uspravno kao kod jele. Kada dozriju, cijeli češer otpadne (ne raspadne se). Borovi imaju konusne češere.
Tisa nema češere nego crvene bobice čija je ovojnica jestiva, ali je koštica unutar njih škodljiva, a iglice otrovne. Kod nas je tisa zaštićeno drvo jer je prorijeđena zbog potražnje drvne industrije. Češće ćemo ju naći po parkovima nego u šumama.
Kora na mladim stablima smreke je glatka i svijetlosiva, s godinama postaje tamnocrvena, ljušti se u okruglim ljuskama.
Stanište: smreka voli hlad, vlagu i planinska područja. Na Velebitu, u prašumi Smrčeve Doline pokazuju strukturalne značajke starog šumskog drveća - prave prašume.
Kod nas ćemo naići na smreke ako prohodamo Gorski kotar, no i Lika ima što za pokazati.
Nema ih duž morske obale i po otocima i to je jedini ozbiljan nedostatak tog područja. Mi se tješimo borovima...
Maslac što miriši na prašumu, recept
Sastojci: puna šaka smrekinih svježih iglica; 1 čajna žličice krupne soli; 100 gr mekanog maslaca; kora pola limuna i po želji iscijeđen sok iz te sada ćelave polovice.
Nije samo da se ne baci, dati će svježi okus gotovom maslacu.
Priprema: iglice kratko, vrlo kratko blanširamo u kipućoj vodi - samo 5 sekundi, zatim ih ocijeđene i osušene nožem narežemo (sada imamo punu jušnu žlicu usitnjenih iglica) i zajedno sa soli sameljemo praškasto u mlincu za kavu.
Koru limuna naribamo na sitniju stranu ribeža, pa iscijedimo i sok polovine limuna (ili manje, zavisi od našeg ukusa).
Sve zajedno sada izmiješamo u glatku kremu i stavimo na hlađenje (ako nismo odmah sve pojeli) da se primjereno stisne.
Veće doze maslaca možemo čuvati u ledenici umotane u prozirnu kuhinjsku foliju, praktično oblikovane poput kobasice, ili u staklenoj teglici u hladnjaku.Primjena: mazanje na topli tost; garnirung uz ribu sa gradela, sastavni dio umaka uz mesne šnicle ili pečenu perad, pečeni krumpir iz pećnice, pole od krumpira ili gotovo sve vrste povrća pripremljenog na razne načine