Žižula, čičimak, se ponegdje duž jadranske obale uzgaja soliterno, kao dekorativan grm raskošne krošnje. Nađe se ponegdje i samonikla žižula, pobjegla iz drevnih velikaških vrtova i arboretuma, samo kao uspomena na davnu slavu i njenu, a i velebnih vrtova...
Ovaj ukrasni, listopadni grm jestivih plodova se uzgaja i u kopnenoj klimi jer dobro podnosi razne uvjete, dugovječan je i otporan na bolesti i nametnike. Tamo ga nema samoniklog.
Oblik grma je nalik bogatom, širokom vodoskoku zbog obješenih tankih, elastičnih grana. Cvat često prođe nezamjećen jer je sitan, bledanjuvo žućkast i neugledan. Sve to žižula nadoknadi kasnije, bujnom zelenom, veličanstvenom visećom krošnjom, a kada se okiti zrelim crvenim plodovoma od rane jeseni pa sve do u zimu, nenadmašna je u svojoj gracioznosti.
Samonikla žižula je prilično trnovit grm i branje slatkih plodova je više avantura nego radost.
Svježi zreli plodovi jesu fini, no u vrijeme kada nam priroda raskošno daruje obilje drugih plodova, čičimak cijene tek rijetki ljubitelji.
Ono što zbilja vrijedi učiniti sa ovim plodovima je sušenje.
Sušenje na zraku je najstariji, najekonomičniji i najlakši način konzerviranja, posve prirodan i bez potrebe za konzervansima.
Čuvanje sušenih namirnica ne zahtijeva električnu struju, nisu potrebni koncentrirani šećerni sirupi, vakuum ili slojevi soli i kiselina.
Ono najbolje se često zaboravlja. Sušeno voće ne gubi okus, naprotiv, sažimaju se i okusi i mirisi, pa imamo zapravo još bolje voće nego kada je bilo na vrhuncu zrelosti i privlačnosti.
To svakako vrijedi za žižulu!
Osušena žižula je naborana, usplođe joj je razmekšano, intenzivno je slatka sa tek malo kiselosti, miris je bogatiji nego u svježih plodova. Koštica se lakše izdvaja iz suhoga ploda, no ne izlazi čista. Izvađene koštice se ne bacaju. Ponovo malo prosušene, zbog tankog filma usplođa, ove će koštice obogatiti zimske čajeve.
Kao i svako drugo sušeno voće, tako i žižulu možemo koristiti u kompotima, kremama, slatkom kruhu ili kolačima.
Upravo počinje godišnje doba sitnih, trajnih, prhkih kolačića i odluka da ćemo poslije Nove Godine na dijetu za mršavljenje.
Ako ste sačuvali jesenske žižule iz šetnji kada smo se još žalili na sušu i vrućinu, imam provjereni prijedlog za upotrebu.
Ako niste, sačuvajte recept za slijedeću godinu, a sada upotrijebite neko drugo suho voće. Na primjer, smokve. Recept ne treba mijenjati, smokve su slasna zamjena za suhe žižule u ovim kolačićima.
Prhke žižulice, recept
Sastojci - 1 puna šalica suhih žižula; 4 - 5 žlica šećera; 1 cijela (sa korom) mandarina; sok limuna; 400 gr glatkog brašna; pola praška za pecivo; 150 gr maslaca; 1 vanilin šećer; pola žličice soli; 1 žlica đumbira u prahu; 1 cijelo jaje i 1 žumanjak, po potrebi malo hladne vode.
Šećer u prahu za posipanje gotovih kolačića.
Priprema - Žižulama izvaditi koštice, mandarinu sitno narezati, pa štapnim mikserom izraditi glatku kremu - svojevrsni sirovi peklmez. Umiješati šećer.
Brašno prosijati zajedno sa praškom za pecivo i đumbirom, pa utrljati mrvičasto maslac. Sada dodati vanilin šećer i sol, pola količine pekmeza od žižula, pa uz dodatak jaja i po potrebi malo hladne vode izraditi glatko, čvrsto tijesto.
Pustiti tijesto da odmara 1 sat u hladnjaku pokriveno prozirnom kuhinjskom folijom, a vi se odmorite na kauču, pokriveni mekanom dekicom.
Pećnicu treba uključiti da se zagrijava na 180 - 200°C.
U preostali pekmez od žižula sada dodati sok limuna.
Tijesto treba razvaljati otprilike na debljinu od 3 - 5 mm, pa modlom ili bićerinom (čašica za rakiju) vaditi krugove i stavljati ih na papirom za pečenje prekriven pleh od pećnice.
Količina je predviđena taman za jedan takav pleh gusto poredanih diskova, sa malim razmakom.
Peći 15 minuta. Kolačići će biti još malo mekani kada ih izvadite iz pećnice, svijetle, skoro bijele boje, a odozdol svijetlo smeđi.
Svaki drugi malo, ne posve ohlađen kolačić treba premazati zakiseljenim pekmezom od žižula i spajati sa onim nenamazanim diskovima.
Uvaljati svaki "sendvičičak" od keksa u šećer u prahu.