Čičoka je invazivna ljepotica uvezena u Evropu iz srednje Amerike sa ciljem da obogati ukrasne vrtove svojim lijepim, zlatnim, velikim cvjetovima na visokim stabljikama. Brzo se pokazalo da je ta biljka neposlušna, ne poštuje zakonitosti urednih formalnih vrtova, ometa rast i razvoj drugih biljaka. Dugo je trebalo da Evropljani prihvate ideju o njenim gomoljima kao o ukusnom povrću. Da nije bogatstva inulina i pomodarstva u uključivanju dobrih stvari u ishranu tek kada ih farmaceutsko - medicinska struka objasni na širim masama prihvatljiv način, čičoka bi i dalje bila samo iz vrtova protjerani korov.
Uostalom, sličnu je sudbinu proživljavao i krumpir. U početku je i on bio u Evropi samo ukrasna biljka i da nije bilo par pametnih vladara koji su svojim autoritetom i mudrošću nametnuli zatucanom narodu krumpir u lonac, demografska slika Evrope bi danas izgledala puno skromnije. Mnogi su umirali od gladi, ali nisu htjeli prihvatiti novu hranu. Uostalom, ni danas nije drugačije. I dalje ima onih što se krste na spomen puževa, žaba ili "korova" u tanjuru. Jestivi puževi i žabe se već odavno uzgajaju jer su u prirodi desetkovani i ne mogu zadovoljiti potražnju gurmana, a brzo će doći i korov na red.
S ponosom ističem da je moj vrt pun korova, a žabama služi samo kao utočište. Puževi baš i nisu na sigurnom.
Zbog otpornosti i invazivnosti, jednom posađena čičoka se obnavlja redovito i često širi čak i tamo gdje nije poželjna. Hoću reći, samonikla biljka i sama nikla nije ista stvar.
Samoniklu biljku ćemo naći u prirodi, na staništu kojeg je sama izabrala, bez utjecaja čovjeka.
Biljka koja sama nikne u vrtu, nakon što smo prvu generaciju posadili, svejedno koliko davno, ipak se razlikuje od one prvobitne, "divlje". Vrtovi su ograničeni komadi prirode koji pod našim nadzorom i raznim intervencijama pitomije bujaju, a biljke selekcioniramo prema svojim sklonostima.
Čičoka je jedna od tih jestivih, vrlo korisnih i ukusnih biljaka što se lako prilagođavaju svim uvjetima i lakše se sama širi nego što mi to možemo spriječiti.
Dobra je vijest da je čičoka jestiva i na proljeće. Tada su mladi izboji i prvi listovi vrlo primamljivo zeleno povrće.
Sada, pa sve dok se tlo posve ne zamrzne, možemo iskapati i u slast pojesti fine gomolje.
Slijedi možda najjednostavniji recept za ove ukusne, zdrave gomolje. Posebno prija uz raženi kruh i obilje zelene salate.
Sastojci - 500 gr gomolja čičoke; malo ulja; 1 čašica kiselog vrhnja; 2 režnja češnjaka; sol, papar; zeleni peršin
Priprema - Gomolje ispeći u malo nauljenoj dubokoj tavi, preliti posoljenim kiselim vrhnjem u koje umiješamo protisnut češnjak. Prema ukusu, dodati i papar. Kuhati kratko, samo da vrhnje proključa.
Gotovo jelo posuti sitno narezanim zelenim peršinom.

Primjedbe
Objavi komentar