Čičoka, topinambur je bliska rodica suncokretu. Srodnost je uočljiva izdaleka. Visoke stabljike što nerijetko dosižu i do 3 metra, zlatne glavice cvata na rijetkim ograncima, te gust i obilan rast na pogodnom staništu čine ju vrlo uočljivom samoniklom biljkom.
Navodno je porijeklom iz Amerike, no rasprostranjena je gotovo po cijelom svijetu. Tako se dobro udomaćila da ju već smatramo našom, uobičajenom samoniklom jestivom biljkom. Zbog finih i po zdravlje vrlo korisnih gomolja, čičoka se već često i uzgaja kao povrće.
Jestivi su gomolji, sirovi ili termički obrađeni, ali i mladi proljetni izdanci te vrškovi ogranaka sa mladim, mekanim listovima.
O dobrobiti, pa čak i ljekovitosti širi se lepeza istina, poluistina i senzacionalističkih laži. Istina je da sadrži prebiotik inulin, važan za zdravlje naših crijeva i metabolizma. Problem je što većina ljudi ne zna što je to prebiotik, kakva je razlika od probiotika, a silno vole komentirati upravo te sastojke pa na kraju ispadne nešto treće - da je inulin jednako efikasan kao inzulin u liječenju dijabetesa.
O toj trilemi sam već pisala, pa da ne gnjavim - evo nešto novo, manje poznato.
Osim jesensko-zimskih finih gomolja, jestivi su i mladi listovi. Ponegdje čičoka zbog toplijeg staništa i dovoljno vlage nikne i dosta ranije, no to ne mijenja veliki izbor različitih jela od ove fine divlje namirnice. Osim vrlo mladih izdanaka što su tek izvirili iz tla, posve su jednako fini i primjenjivi vrhovi biljke sa par gornjih listova, možda 6 - 7.
Ove vrhove možemo brati i kuhati, pržiti, pohati, ili peći sve dok čičoka u kasno ljeto ne procvate.
Okus termički obrađenih listova čičoke je karakterističan, usporediv možda samo sa okusom kuhanih artičoka.
Sirovi ne valjaju - ne samo zbog okusa koji ostaje u ustima kao metalik naknadni okus, nego i zbog neugodne dlakavo - pješčane teksture.
I pored toga, sirovi listovi topinambura svejedno nisu škodljivi, pa fanovi sirove prehrane imaju na izbor još jednu mogućnost mazohističkog doživljaja.
Slika: Čičoka u cvatu. Ovo se događa u kasno ljeto, no prizor je zbilja spektakularan i nije teško zapamtiti lokaciju za vrijema kada treba doći iskopati fine gomolje.
Rezanac pita, recept
Sastojci za 2 porcije: tjestenina po izboru 250 gr; oko 300 gr mladih, zelenih vrškova čičoke ( desetak); 2 čašice jogurta; 3 jaja; neke od kobasica koje imamo, može hrenovke ili nešto malo bogatijeg okusa.
Ako imamo predrasuda prema hrenovkama ili kobasicama, vrlo će prikladan sastojak biti i oko 100 gr zreloga sira ribanca.
Sol i papar, prema ukusu, zeleni peršin, te grumen maslaca ili par žlica ulja.
Priprema: Izabranu tjesteninu vrlo kratko prokuhamo, samo da voda proključa, pa ostavimo u toj vodi dok se zabavljamo nekim drugim stvarima. Vrijeme močenja u vrućoj vodi zavisi od izabrane tjestenine. Domaće rezance odmah procijedimo, no malo jaču ili čak integralnu tjesteninu ćemo kuhati nešto duže. Za daljnji proces tjestenina mora biti onako žilavo al dente.
Posebno prelijemo kipućom vodom izdanke čičoke, pa ih ocijedimo (vodu sačuvati) i sitno narežemo.
Sada u ocijeđenu, na pol skuhanu tjesteninu umiješamo jogurt, jaja, narezane izdanke čičoke, sitno narezan zeleni peršin, malo masnoće i konačno odlučimo imamo li ili ne predrasuda prema hrenovkama i drugim kobasicama. Ako imamo, možemo u smjesu umiješati sir ribanac, no čak i bez ovih dodataka pita će biti vrlo ukusna.
Po potrebi, možemo dodati i malo one sačuvane vode u kojoj smo blanširali listove čičoke.
Ovo izlijemo u malo namašćenu vatrostalnu posudu koja ima poklopac i stavimo u hladnu pećnicu, pa ju uključimo na 170°C i navijemo tajmer na 40 minuta.


Primjedbe
Objavi komentar