Kukelj, bljušt, kuka, Tamus communis je povijuša, trajnica jestivih proljetnih izdanaka. Kukelj je u priobalju omiljeno proljetno povrće i bere se u vrijeme kada i šparoge, Asparagus acutifolia, a često i zajedno sa njima. Izdaleka se vidi razlika između izdanaka kukelja i šparoge. Dok šparoga ponosno uspravno, okomito strši iznad okolnog bilja i stare sparožine, izdanak kukelja više liči na dršku kišobrana naopako zabodenog u zemlju. Kako nije zimzelen, proljetni bljušt još nije razvio stabljiku i srcolike, mekane listove, pa ga često početnici nehotice zamijene sa šparogom. Gotovo redovito ove biljke uz obalu dijele isto stanište. Zanimljivo da kukelja ima i u unutrašnjosti, dapače uopće nije rijetka biljka, no na tim područjima kao da ga preziru. Ljubitelji skitnje po prirodi i zdravog, divljeg zalogaja u unutrašnjosti će radije potražiti izdanke hmelja. I hmelj, Humulus lupulus je trajna povijuša, no daleko robusnija i izdašnija. Uz more ga nema, nažalost!
Da proste pojedini stanovnici riječke regije koji me ne propuste redovito ispraviti ako ne spomenem posebnost toga kraja! Nikako da se naviknu što znači uz more, za razliku od Primorje.
Hmelj je snažna biljka koju bi cijenio i Tarzan i njegovi posvojitelji za pentranje i skakanje po drveću. Plodovi hmelja su nježne šišarke, poznati začin za pivo od kojeg potječe njegova gorčina. Još dvije biljke čiji su proljetni izdanci ukusni i cijenjeni su tetivika, Smilax aspera i veprina, Ruscus aculeatus L. Tetivika je također povijuša. Razlikuje se od bljušta kožastim, zimzelenim malo bodljikavim listovima, kremasto bijelim grozdastim cvatom raskošnog mirisa i žilavom stabljikom. Jedu se skuhani mladi izdanci i proljetni vršci biljke. I tetivika i bljušt imaju plodove u obliku lijepih, crvenih boba.
Veprina također ima crvene kuglaste bobe. Ona nije povijuša nego zimzeleni niski, razgranati polugrm jako razgranate drvenaste stabljike, tvrdih kožastih nepravih listića. Zaštićena je i rijetka biljka. Osim dakako u riječkom zaleđu i okolici, prostoru koji se i inače izdvaja bogatstvom flore, plodnim tlom i izuzetnom klimom. Plodovi, ovih biljaka nisu jestivi koliko god bili oku privlačni. Navodno su plodovi bljušta ugodnog slatkastog okusa. Nisam probala i ne savjetujem nikome. U svojoj Enciklopediji samoniklog jestivog bilja Lj. Grlić navodi da je „veliki zagovornik povratka prirodi, francuski književnik i filozof J. – J. Rousseau, vjerujući da ni jedan šumski plod ugodnog okusa ne može biti škodljiv, jednog dana se otrovao upravo ovim slatkim bobama.“ Nije se smrtno otrovao, no dovoljno mu je naškodilo da taj podatak uđe u povijest. Dokaz da je zdravije slijediti tradicijske navike u izboru namirnica nego previše filozofirati.
Sastojci - Gotove tortilje po receptu koji vam najbolje uspijeva. Nije vrijeme za tražiti specijalna brašna i izvoditi kojekakve kerefeke. Tortilje su genijalni izum kojeg je lako napraviti i od malo pšeničnog brašna, vode i pinku soli. Ne treba kvasac, a najbolje je ono brašno koje upravo imate.
Za premazati 4 tortilje treba pripremiti snop kukelja koliki imamo nakon 15 minuta šetnje po dobrom staništu; grumen maslaca (može ulje); 1 žlica koncentrata rajčice, sol; 100 gr topivog sira (gauda, ementaler, trapist, podravac i sl); nešto ljuto po izboru...
Priprema - Na maslacu pirjati malo posoljen, narezan i od pranja mokar bljušt (kukelj), pa kada svene dodati vodom samo malo razrijeđen koncentrat rajčice i možda žličicu paste od ljutih paprika.
Kuhati zajedno dok se tekućina kremasto ne reducira. Na kraju dodati sitnije narezan ili nariban sir i miješati sve dok se sir potpuno ne stopi sa kremom.
Kremu pošteno podijeliti po tortiljama i saviti ih kao palačinke.


Primjedbe
Objavi komentar