Magunja, maginja, planika, Arbutus unedo je zimzeleni grm tamno zelenih kožastih listova, sastavni dio uzobalne makije i rijetkih miješanih šumaraka alepskog bora i crnike.
Krajem rujna, pa sve duboko u zimu, je pravo vrijeme za uživanje u ovim, jagodama nalik plodovima. Moglo bi to potrajati i duže, no kada se počnu izmjenjivati bure i juga, pa jata gladnih ptica, prezreli plodovi naprosto nestanu.
Plod planike ima nježno slatko-kiselkasti okus, no nije aromatičan.
Gdje god malo pročitate o magunjama, vidjet ćete upozorenje da ih se ne smije puno pojesti jer navodno zreli plodovi mogu izazvati pijanstvo, a spominje se i laksativno djelovanje. Čak i u latinskom, botaničkom nazivu je naznačeno da se smije pojesti tek jedan plod. Eh, sad, ili su se magunje promijenile kroz stoljeća, ili je naš metabolizam nekako evoluirao u drugom smjeru, tek ja ne znam nikoga tko je bio zbilja pijan od magunja ili imao onih drugih problema. Mora biti ipak da ova upozorenja važe za pretjerivanja u količinama pojedenog voća - a neumjerenost u bilo čemu uvijek ima negativnih posljedica.
Kao i mnoge druge samonikle biljke toplijih krajeva, ni planika se ne drži za većinu uobičajenog reda vremena cvatnje i sazrijevanja plodova. Od početka jeseni pa sve do duboko u zimu, ovaj dekorativni grm osut je istovremeno cvjetovima, nezrelim i zrelim plodovima.
Magunje treba jesti tek kada su posve zrele - tamno crvene i mekane. Iste takve su dobre i za prerađevine.
To je još jedna od onih samoniklih biljnih jestvina koje su na vrhuncu sezone usred zime - kada obično kažemo da ničega nema.
Pekmez od magunja, recept
Sastojci - 1 kg zrelih plodova; 300 gr šećera; 1 velika naranča (sok i kora); 1 žličica suhoga đumbira u prahu - nije da mora, ali je fino.
Priprema - Magunje oprati u dvije vode jer često imaju na sebi ostatke cvata, narančinu koru naribati a sok iscijediti.
Pristaviti plodove da se kuhaju zajedno sa sokom i korom naranče nekih petnaestak minuta, dok se plodovi ne počnu raspadati.
Kuhanu masu protisnuti kroz kuhinjsku cjediljku jer je velika vjerojatnost da nam je prilikom prebiranja ostala poneka peteljka ili nezreli plod.
Dobivenu masu treba još jednom procijediti kroz sitnije cjedilo ili dvostruku gazu, da pekmez oslobodimo sitnih koštica.
Ono što ostane je divota radi koje smo se do sada trudili. Vratimo to na štednjak, dodamo šećer i đumbir, pa uz miješanje kuhamo dok se šećer posve ne rastvori a pekmez dobije gustoću traga kuhače na dnu posude.
Ovaj korak posljednjeg cijeđenja kroz najsitnije sito ili duplu gazu često preskoče mladi nadobudni proizvodžaći domaćeg pekmeza, pa im onda nije jasno zašto njihov pekmez ne vole mala djeca i stariji ljudi. Klinci su osjetljivi na te male, sitne koštice, pa ih obavezno pljuckaju, a stariji obično već imaju puna usta više ili manje čvrstih zubnih proteza. Njima ne pomaže ni pljuckanje.