Pitomi kesten je jedna od divljih, što će reći - samoniklih biljaka (stabala) čije plodove svi jako dobro poznajemo. Ako baš i nismo nikada vidjeli stablo u živo, svi poznajemo miris i okus pečenih kestena, To je jedan od prvih znakova jeseni u svakom našem gradu.
Plodovi nisu nikakva enigma. Gotovo da ih svrstavamo u voće. Zbunjuje stablo .
Po ulicama i parkovima svih naših gradova vrijedne organizacije koje se bave hortikulturom su prije tko zna koliko stoljeća posadile za ukras i još uvijek sade divlji kesten, prelijepog diva mirisnih cvjetova skupljenih u grozdove, bogate hladovine i raskošnih listova. Plodovi zbilja liče na jestivi kesten pa ih i nazivamo tako. Boja zrelog divljeg kestena je ono što pokazuju brojne brinete sa tv reklama dok zavodljivo zabacuju kosu preko cijelog ekrana uz pomoć skrivenog ventilatora. Ti plodovi nisu jestivi. Naprotiv, čak su i otrovni za ljude.
Onaj fini jestivi kesten je šumsko, samoniklo stablo. I tako, dok se divljak širi po gradovima, pitomi je u šumi i samonikli.
Uz južnije krajeve naše obale nema samoniklog, pitomog kestena. On prezire alkalno tlo bogato kalcijem, a ne prijaju mu ni jaki i stalni vjetrovi. 
Arheolozi tvrde da je kesten bio prva ljudska hrana. Mene to ne iznenađuje. Osim što je zbilja ukusan, bogat je škrobom gotovo kao krumpir, a obilje kalcija, kalija, magnezija, željeza i gotovo svih B vitamina, te 4% vrijednih bjelančevina, čine ga izuzetno zdravom hranom, što je pračovjeku sigurno omogućavalo preživljavanje. U tome je jedino neobično to što su neki plodovi sačuvani do nalaza današnjih arheologa.
Ako mi želimo, a želimo, sačuvati kestenje za kasniju upotrebu, moramo svoje rezerve staviti u ledenicu. Nije praktično svaki put ići u šumu kada poželimo ispeći koju pregršt kestenja. A ni sezona im nije nešto duga.
Ledenica je neophodna da spriječi širenje crva koji jako voli kesten. Dovoljan je jedan crvić u vrećici kestena da se u par dana uništi sva zaliha. Mali, debeljuškasti, pahuljasto lagani bijeli crvić sa kestenjastom glavicom , a koji je valjda poslužio kao predložak za Teletabise, bio bi simpatičan da nije takav proždrljivac.
U nešto novije doba ljudske povijesti, u drevnoj Sparti i starom Rimskom carstvu, kesten je bio izuzetno cijenjena hrana. Postoje zapisi recepata za brojna slatka i slana jela. Ni oni nisu imali ledenice a ni ledeno doba, nisu imali ni podsjetnik u vidu ZdraveTrave na kompjutoru, pa su morali svako malo skoknuti do šume, ali i naučiti pisati. Da zapišu poneki uspješan recept.
Spartakova juhica, recept
Sastojci za 1,2 l juhe - 30 skuhanih i oguljenih kestena; šaka suhih vrganja (može 1 veliki, svježi); oko 100 gr pancete (mesnate slanine sušene na dimu); još samo malo ulja; 1 kapula; zeleni peršin; sol i papar. Voda.
Priprema - Suhe vrganje na vrijeme namočiti u malo vode, da se rehidriraju.
Kestene zarezati u križić sa plosnate strane, pa ih kuhati u vodi petnaestak minuta. Oguliti tvrdu i meku opnu.
Na malo ulja zajedno prepržiti sitne kockice slanine i kapulu (isto narezanu na kockice), zatim dodati očišćene kestene i rehidrirane vrganje zajedno sa vodom u kojoj su se močili. Doliti vode do ukupno 1,2 l.
Kuhati još 15 - 20 minuta sve zajedno, zatim grubo samljeti uronjivim mikserom. Neka ostanu komadići sastojaka, ne treba sve biti baš kremasto. Gotovu juhu pažljivo posoliti jer je panceta već slana, a količinu papra neka si svatko sam odredi. Tu nisam nikakav autoritet, moj tanjur se nikoga ne tiče!
Na kraju posuti juhu nasjeckanim zelenim peršinom.