Amula je voćka sa najviše narodnih imena, bez konkurencije.To je dokaz ne samo njene rasprostranjenosti, nego i zapaženosti. Samo neki nazivi kojih se mogu na brzinu sjetiti su mirabela, trešnjina šljiva, dženarika, zerdelija, trnošljiva, ringlo, okruglica ranka i naravno, amula...
To je nisko, najviše 5 - 6 m visoko, uglavnom samoniklo stabalce, a može biti i grm. Na jednom od pustih otočića Kornata sam vidjela grm amule usred ničega - ni zemlje, ni vode, ni ostalog raslinja. Plodovi sazrijevaju upravo sada, sredinom lipnja do sredine srnzerviranjnja. Možda i nešto kasnije u hladnijim krajevima. To što su amule zrele i vrlo ukusne u lipnju i srpnju, mnoga djeca ne znaju. Naime, klinci imaju poseban pik na jedenje nezrelih amula. U nekim krajevima ih čak nazivaju driskavac, u slavu laksativnoog djelovanja, posljedicu prejedanja nezrelim plodovima. Tako nazivaju to divlje voće, ne djecu.
To je vrlo plodna voćka, bez iznimke. Cvate početkom ožujka u ovim mojim krajevima obiljem bijelih do vrlo nježno roza cvjetova sa pet latica, karakterističnih za sve voćke iz obitelji ružovki. Plodovi mogu biti žuti, crveni, pa i skoro crni, kuglasti ili jajoliki. Lako se razmnožava iz koštice tamo gdje ju želite, ali zna i iznenaditi. Ničim izazvana jednostavno se pojavi na primjer usred zimzelene živice kao dokaz da je živica najbolje stanište za različite ptice koje posebno cijene zrele plodove amule. Raste prilično brzo za jedno stablo. Od nicanja iz koštice do prvih plodova na mladom stabalcu visokom tek oko 3 m prođu 3 do 4 godine. Koštica se teško odvaja od ploda i vjerojatno zbog toga se ovo voće ne uzgaja kao konzumno. Oni koje je priroda sama obdarila mirabelom obično naprave pekmez ili rakiju. Amula crvenih listova se uzgaja često kao dekorativno stabalce koje se bojom lijepo uklapa u zelenilo i razbija monotoniju zimzelenih tamno zelenih ukrasnih biljaka u parkovima.
Posve zrele amule su gotovo egzotika. Malo koji plod, bez obzira na silnu rodnost, dočeka punu zrelost.
U odrasloj dobi se tih mladenačkih gurmanskih avantura sjećamo sa nostalgijom i većina odraslih ni ne zna kakav je okus zrelih amula. To je vrijeme kada se znatno povećaju voćni šećeri, a koštica se nešto lakše vadi. Za prerađevinu - zimnicu koju danas predlažem mogu se ali i ne moraju vaditi koštice.
Ako se ipak ohrabrimo (ne plašite se, nije baš teško!), prvo izvaditi koštice, pa tek onda slijediti recept - rezultat će biti umak privlačnije teksture. Neće biti potrebno pasiranje.
Ovaj umak je vrlo dobar u slatkim, ali i slanim jelima. Posebno je privlačan uz masnija i (ili) zrelija tamna mesa, te perad tipa purica ili patka. Može se pasterizirati i čuvati u staklenkama do one božične purice sa mlincima ili novogodišnje hladne prasetine.
Intenzivan kiselo slatki okus se može ublažiti razrjeđivanjem sa zemičkom nakvašenom u crnom vinu, ocijeđenom i glatko umiješanom u umak.
To je ipak stvar ukusa...
Količina sastojaka u receptu je samo za probu. Kada vam se svidi, odmah ponovite postupak sa razmjerno većim količinama. Zrele amule ne čekaju. One što ih ne pojedu ptice, biti će slastan zalogaj ježu ili kornjačama čim otpadnu. A brzo će.
Slika: Slatko-kiseli umak u primjeni
Sastojci - 150 gr zrelih amula očišćenih od koštica; 1,5 dcl crnoga vina; 3 žlice šećera; mali prstohvat soli.
Priprema - Sve staviti u jednu posudu i kuhati desetak minuta.
Prijedlog za probu: preliti preko knedli od sira sa grizom, slatkih ili slanih...-


Primjedbe
Objavi komentar