Matovilac je ona sitna, samozatajna biljka koja se na policama supermarketa pravi fina u prozirnim plastičnim kutijicama od po 100 g, a zapravo je stari seoski lisac. Raste tamo gdje ljudi ne planiraju ništa pametno: zimi zapuštenim oranicama, vinogradima, uz putove i na rubovima vrtova, uvijek je prvi kad zima još nije odlučila hoće li otići.
Botanički je skroman, niskog rasta i nježnih listova, ali nutritivno se ponaša kao neki zimski zeleni bilder – pun je vitamina C, željeza i folata, što ga je učinilo dragim gostom trudnicama davno prije nego što je to postalo „preporučeno“.
Ime „matovilac“ i bajka o Matovilki bacile su mu reputaciju bez da ga je itko pitao. Legenda o trudnoći, žudnji i kosi postoji, ali znanstveno gledano – nema dokaza da matovilac potiče rast kose. Ono što stvarno radi jeste - hrani tijelo u trenutku kad drugo zeleno povrće još spava, a to samo po sebi čini čuda.
Matovilac nije čaroban jer je nježan, nego jer je uporan. On ne galami visokim rastom, ne miriše agresivno i ne traži pažnju, ali se pojavi zimi, kad najmanje očekujemo zelenu finu i bogatu spizu - i to obilno, nikada ne solira. U prijevodu: nije bajka, nego realnost na tanjuru. A realnost je ukusnija od mitova.
I ne, povijesno se nije jeo samo sirov, s limunom i maslinovim uljem, kao danas uglavnom kao dokaz „zdrave, oh kako zdrave hrane!“ za Instagram. U srednjoj Evropi i na Mediteranu završavao je u toplim jelima: kratko kuhan, pirjan s lukom, u gustim juhama, s lećom i kao povrtni prilog uz jaja i kaše.
U srednjem vijeku se jeo zimi uz topla jela, ne kao svježa salata. Ovo što radimo danas – baciti ga hladnog i golog u zdjelicu, malo začiniti i jesti kao salatu – povijesno je dosta nova, i prilično dosadna ideja. Kad je hrane bilo malo, matovilac je bio zimska sigurnosna mreža, a ne salatica za živce.
To nikako ne znači da matovilac nije dobra salata! Izvrstan je sam ili u različitim salatnim kombinacijama, no postoji još mnogo, mnogo više mogućnosti kako da obogatimo i učinimo raznolikijim svoj zimski jelovnik.
Topli krumpir s matovilcem,recept
Sastojci (2–3 osobe): 2 šake matovilca (oprati, dobro osušiti); 500 g krumpira s korom; šaka lješnjaka (ili badema ako mora); 40 g maslaca; desetak maslina iz slanice, ispranih; korica ½ limuna; malo limunovog soka (po ukusu); sol, svježe mljeveni papar; meko kuhano jaje – 1,5 do 2 komada po porciji.
Priprema:
- Krumpir treba skuhati u slanoj vodi - paziti da se ne raskuha, ocijediti, prerezati na komade veličine zalogaja.
- Lješnjake suho tostirati, pa nožem grubo nasjeckati.
- U tavi ćemo prvo rastaliti maslac, ubaciti krumpir i kratko ga okretati da se obloži maslacem i lagano se zapeku rubovi (onako fino, smećkasto i hrskavo), pa sada maknemo s vatre, dodamo limunovu koricu, malo soka i papar.
- Tek sada treba ubaci matovilac, masline i lješnjake i promiješati samo jednom.
Cilj je da listovi samo padnu, ne da se skuhaju.
Zašto je ovo tako dobro i jede se šutke:
Matovilac voli toplu masnoću, ali ne vatru; krumpir daje utjehu; masline režu masnoću; lješnjak je zemljani most između svega; limun digne cijelu stvar iz “salata” u jelo...
Da bi jelo bilo pravi, dobro izbalansirani slastan i ozbiljan ručak ili večera – dodajemo poširana ili meko kuhana jaja.

Primjedbe
Objavi komentar