Suha smokva je mali komadić koncentriranog sunca – i možda najstariji energetski “snack” koji je čovjek smislio prije nego što je uopće znao da smišlja. Plod Ficus carica prati nas od davnina: još su je stari Egipćani slagali u grobnice kao zalogaj za onaj svijet (jer, jasno, put je dug, a krčme ne rade), a u staroj Grčkoj bila je toliko cijenjena da su postojali zakoni o izvozu – smokva je bila valuta, politika i desert u jednom. U Mediteranu, gdje ljeto zna peći kao loša savjest, smokva je bila rješenje: svježa kad je ima, suha kad treba preživjeti zimu, rat, ili stampedo proždrljivih gostiju.
Rimljani su ih tovarili na putovanja i vojne pohode – ne zato što su bili sentimentalni, nego praktični: ne kvare se, zasite i daju snagu. Ako je vjerovati zapisima, i gladijatori su ih jeli, što znači da su smokve službeno dio antičkog “fitness plana” (bez članarine i bez ogledala u svlačionici). Kasnije su preko trgovaca i karavana stigle i tamo gdje smokva nikada nije vidjela svoje drvo: u hladnije krajeve Evrope bile su egzotika, slatko čudo iz toplijih svjetova, nešto između začina i luksuza. Nisu rasle – ali se pamtilo kako mirišu.
Sušenje je, naravno, genijalno jednostavno: oduzmeš vodu, a ostaviš šećeru da vodi glavnu priču. I tako smokva postane nešto sasvim drugo – dubljeg okusa i mirisa, pomalo karamelasta, elastična, s onim sitnim košticama koje škripnu pod zubom.
U sušenom obliku prelazi granice: od mediteranskih kuhinja gdje se slažu s bademima, sirom i pršutom, do sjevernijih stolova gdje ulaze u kolače, kruh i blagdanske priče.
Malo je namirnica koje su istovremeno prehranile carstva, preživjele milenije i još uvijek znaju biti jednostavno – dobre.
Kad se suha smokva jednom napuni bademom i okupana šećernim sirupom lagano zapeče, prestaje biti “zaliha za zimu” i postaje čista, ljepljiva raskoš. U ovoj verziji nema velikih pratnji ni kulinarskih ceremonija – samo palačinke kao mekani izgovor i sirup koji se ne da ignorirati - može na sladoled, može na kruh, neki suhi biskvitni kolač, ma može ravno na žlicu – i nitko se neće buniti. Naprotiv.
Ljepljiva raskoš, recept
Sastojci: 20 suhih smokava; 1 šalica mljevenih badema; 1 žličica cimeta u prahu; 1 žlica šećera.
Sirup: 1 šalica šećera; ¾ šalice vode; mali grumen maslaca.
Priprema: suhe smokve treba prvo rehidrirati. Namočimo ih u vrućoj vodi otprilike pola sata, može i malo dulje.
Omekšale smokve otvorimo, napunimo svaku mješavinom badema, šećera i cimeta, pa rukom stisnemo da se zatvore.
Tako napunjene smokve poslažemo u prikladnu vatrostalnu posudu, pospemo šećerom, prelijemo vodom i dodamo i malo maslaca, te pečemo (kuhamo?) poklopljeno, ne duže od desetak minuta.
Palačinke prelijemo sirupom, pospemo sa malo mljevenih badema i cimeta, pa složimo na tanjur uz poneku pečenu smokvu...

Primjedbe
Objavi komentar