Preskoči na glavni sadržaj

Smokva, Ficus carica – Ljepljiva raskoš


Suha smokva je mali komadić koncentriranog sunca – i možda najstariji energetski “snack” koji je čovjek smislio prije nego što je uopće znao da smišlja. Plod Ficus carica prati nas od davnina: još su je stari Egipćani slagali u grobnice kao zalogaj za onaj svijet (jer, jasno, put je dug, a krčme ne rade), a u staroj Grčkoj bila je toliko cijenjena da su postojali zakoni o izvozu – smokva je bila valuta, politika i desert u jednom. U Mediteranu, gdje ljeto zna peći kao loša savjest, smokva je bila rješenje: svježa kad je ima, suha kad treba preživjeti zimu, rat, ili stampedo proždrljivih gostiju.
Rimljani su ih tovarili na putovanja i vojne pohode – ne zato što su bili sentimentalni, nego praktični: ne kvare se, zasite i daju snagu. Ako je vjerovati zapisima, i gladijatori su ih jeli, što znači da su smokve službeno dio antičkog “fitness plana” (bez članarine i bez ogledala u svlačionici). Kasnije su preko trgovaca i karavana stigle i tamo gdje smokva nikada nije vidjela svoje drvo: u hladnije krajeve Evrope bile su egzotika, slatko čudo iz toplijih svjetova, nešto između začina i luksuza. Nisu rasle – ali se pamtilo kako mirišu.
Sušenje je, naravno, genijalno jednostavno: oduzmeš vodu, a ostaviš šećeru da vodi glavnu priču. I tako smokva postane nešto sasvim drugo – dubljeg okusa i mirisa, pomalo karamelasta, elastična, s onim sitnim košticama koje škripnu pod zubom.
U sušenom obliku prelazi granice: od mediteranskih kuhinja gdje se slažu s bademima, sirom i pršutom, do sjevernijih stolova gdje ulaze u kolače, kruh i blagdanske priče.
Malo je namirnica koje su istovremeno prehranile carstva, preživjele milenije i još uvijek znaju biti jednostavno – dobre.

Kad se suha smokva jednom napuni bademom i okupana šećernim sirupom lagano zapeče, prestaje biti “zaliha za zimu” i postaje čista, ljepljiva raskoš. U ovoj verziji nema velikih pratnji ni kulinarskih ceremonija – samo palačinke kao mekani izgovor i sirup koji se ne da ignorirati - može na sladoled, može na kruh, neki suhi biskvitni kolač, ma može ravno na žlicu – i nitko se neće buniti. Naprotiv.

Ljepljiva raskoš, recept
Sastojci: 20 suhih smokava; 1 šalica mljevenih badema; 1 žličica cimeta u prahu; 1 žlica šećera.
Sirup: 1 šalica šećera; ¾ šalice vode; mali grumen maslaca.
Priprema: suhe smokve treba prvo rehidrirati. Namočimo ih u vrućoj vodi otprilike pola sata, može i malo dulje.
Omekšale smokve otvorimo, napunimo svaku mješavinom badema, šećera i cimeta, pa rukom stisnemo da se zatvore.
Tako napunjene smokve poslažemo u prikladnu vatrostalnu posudu, pospemo šećerom, prelijemo vodom i dodamo i malo maslaca, te pečemo (kuhamo?) poklopljeno, ne duže od desetak minuta.
Palačinke prelijemo sirupom, pospemo sa malo mljevenih badema i cimeta, pa složimo na tanjur uz poneku pečenu smokvu...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Cikorija, Cichorium intybus - Osnova

Cikorija, vodopija, konjogriz, kažiput, gologuza, žutenica, ženetrga su različiti narodni nazivi za višegodišnju, zeljastu svima poznatu biljku lijepih svijetlo plavih cvjetova (jestivih) što krase vrhove i pazušca razgranate, i do 1 m visoke stabljike. Kao i mnoge druge jestive, korisne i ljekovite biljke, i vodopija se smatra korovom izvan namjerno posijanih, dobro pognojenih mineralnim gnojivima, prethodno duboko preoranih nasada tretiranih neizgovorljivim kemijskim spojevima u namjeri zaštite i izdvajanja iz prirodnog okoliša. Uzgaja se radi korijena bogatog između ostaloga i dragocjenim prebiotikom inulinom. Korijen se narezan suši, tostira i melje u fini prah za kuhanje napitka - nekada obavezne bijele kave ne samo za doručak nego i prije spavanja. Često se cikorija miješala sa prženim ječmom, ali i žirom. Za one koji nisu skloni analiziranju zdravog sastava nutrijenata, bijela kava...

Tušt, Portulaca oleracea - Warp brzinski ručak

  Srce ljeta. U široj okolici moje kuhinje su zaredale vrućine i suša. Već počinjem sumnjati da će ta nevolja ikada proći. Možda se to globalno zatopljenje koje tako dugo najavljuju meteorolozi manifestira prvo na uskoj lokalnoj razini baš ovdje oko mene. Slika: fjaka u hladovini Kamenjar je opustio, biljke su uvenule, puževi i kornjače se zavukli pod zemlju i suhozide, žabac što je mjesecima pjevao ljubavne posve je utihnuo i ne vidim ga više u vrtnom jezercu, mačke su se izvrnule u hladovini, cvrčci popadali u nesvijest i cvrče samo kasno navečer, čak su i komarci malaksali pa više niti zuje niti bodu...  Da je opasno krizno stanje jasno je i po tome što mi se ne mili kuhati...  A tušt se raspištoljio, sočan, mesnat, hrskav, svjež, kao da se njega ova katastrofa od suše i vrućine ne tiče.  Kada ljudi budu napuštali sparušenu Zemlju i naseljavali neku drugu planetu, glavno jestivo bilje koje će nam omogućiti preživljavanje vrste biti će portulak. Ne samo zbog iznimn...

Menta, Mentha aquatica (ili piperita) - Rolat bez pećnice

  Mente su brojna obitelj mirisnih biljaka koje se još i međusobno križaju i zaista je teško koji put samo na osnovu lista, pa čak i mirisa, prepoznati o kojoj se radi. Razlikuju se i po intenzitetu i kvaliteti mirisa, te po staništu. Za recept koji slijedi upotrijebljena je vodena metvica, Mentha aquatica pepermint okusa. Neka vas ne zbuni par listića dugolisne mente stavljenih za dekoraciju na fotografiji. Nije zabuna, tek želja da se vidi raskoš i iskoristi stara fotografija jer novu nisam uspjela napraviti prije nego li je nestalo kolača. Prednost slastice čiji recept slijedi je u tome što se ne mora prići ni blizu štednjaka, brzo i jednostavno je za napraviti, ludo je ukusno, a i mala feta osigurava onu dozu slatkog za kojom često žudimo. Teoretski, u praksi se to ipak svede na više tih fetica... Vjerujem da bi kolač bio vizualno privlačniji da je umjesto listova mente upotrijebljen ekstrakt i ona lijepa neonsko zelena prehrambena boja, no sigurna sam da bi izgubio na okusu...