Od tisuća raznih vrsta i kultivara ruža, one divlje, samonikle ćemo prepoznati po tome što imaju samo 5 latica, To je glavna značajka.
Od ostalih ružovki - u koje spada gotovo svo voće naših krajeva i mnoge samonikle voćkarice, ruže se razlikuju po perasto složenim, pilasto nazubljenim listićima uvijek neparnog broja, 5 - 7 na zajedničkoj bodljikavoj peteljci, te plodovima koji se jedva razlikuju kod samoniklih ruža ili uzgojenih, vrtnih.
I tih divljih, t,j. samoniklih ruža ima više vrsta, no to i nije nešto važno za priču o jestivosti plodova - šipka.
Plodovi mogu biti sitniji ili krupniji, izduženo jajoliki ili više okrugli neki su posve glatki, neki imaju sitne bodljice... Ni to nije važno za temu jestivosti.
Listovi i plodovi svih ruža su zapravo vrlo slični i teško ih je razlikovati izdvojene sa biljaka.
U svojoj strasti da stvore savršenu uzgojenu ružu, ljudi su zanemarili izgled listova i plodova. Svu energiju kroz milenije uzgoja ruža su uložili u način rasta (grm, stablo, penjačica), vrijeme i učestalost cvatnje, te izgled cvijeta, posebno oblik, boju i brojnost latica.
U silnoj želji da stvorimo ljepotu koju nije sama priroda bila sposobna stvoriti - mnoge su uzgojene ruže ostale bez mirisa, a brojnost latica je onemogućio pčelama i ostalim oprašivačima pristup nektaru.
A mi još uvijek naivno vjerujemo da smo popravili prirodu...
Kečap je slatko kiseli pikantni umak za stol, danas jako popularan posebno u Americi, pa smo uvjereni da su ga izmislili Amerikanci. Posebno je zabavno kada pokušamo naći značenje te riječi na engleskom, ali i porijeklo umaka.
Danas je većina tih umaka napravljena na bazi zrelih rajčica uz ostale sastojke. To nema veze sa prvim kečapom iz daleke Kine, par stoljeća prije naše ere. Prvi je kečap bio fermentirana riba. Kroz milenije i stoljeća recept se mijenjao, tako je naravno i okus bivao posve drugačiji, ali i stupanj škodljivosti. Poneki kečapi kroz povijest tog umaka su bili i blago otrovni.
Kada proučimo povijest recepata, postaje jasno da je i kečap na bazi šipka divlje ruže ravnopravna ako ne i jača konkurencija onom od pomidora.
To je gotovi, trajni stolni umak prikladan uz gotovo sve. Prva su asocijacija prženi krumpirići, ali i sve što siđe sa roštilja, da ne spominjem kojekakve sendviče, hot-dogove, pizze, ili zapečeni grah.
Kečap od šipka, recept
Sastojci: 400 gr zreloga šipka (to je onaj već malo mekani); 1 dcl jabučne kvasine; 3 dcl vode; malo ulja; 1 veća kapula; 100 gr suhih grožđica; pola žličice soli: pola žličice cimeta u prahu, isto toliko mljevenog crnog papra; koja kap tabasko umaka ili komadić ljute papričice iz vrta.
Ljutu papriku ćemo dodati samo ako želimo ljuti kečap.
Priprema: Šipak treba zajedno sa vodom grubo samljeti u blenderu, pa staviti na kuhanje nekih dvadesetak minuta. Dio vode će ispariti, a usplođe šipka će se raskašiti. Tu masu sada procijedimo kroz žičano kuhinjsko cjedilo, pomažući se miješanjem i pritiskanjem žlicom.
Kapulu treba karamelizirati na malo ulja, pa zajedno sa rijetkom kremom od šipka i grožđicama provrtimo opet u blenderu.
Koliko ćemo glatko usitniti umak zavisi od naše želje.
Umak sada vratimo na štednjak, dodamo jabučni ocat, po potrebi malo razrijedimo vodom, začinimo gore navedenim začinima i pustimo da proključa.
Pod uvjetom da higijenski zbrinemo ovaj kečap u sterilnu bočicu, trajnost je - do potrošnje zalihe.
To je kod mene, uz drage goste, skoro dva dana.