Šćirica nije ekskluzivno dalmatinska – raste gotovo posvuda po Mediteranu, ali i šire, od Portugala do Bliskog istoka, a danas i po cijeloj Evropi. Međutim, kod nas (pogotovo uz obalu i po starim kamenim gradovima) toliko je česta i „vezana“ uz kamene zidove da je ljudi doživljavaju gotovo kao zaštitni znak dalmatinskih kaleta i škuribandi.
U kontinentalnim krajevima je nešto rjeđa, ali i tamo se zna udomaćiti po ruševinama, zidovima i starim građevinama.
Naš narodni naziv crikvina za ovu sveprisutnu biljku potječe iz vremena kada su crkve bile stare, nisu se baš često gradile. Danas je crikvina češća po starim suhozidima zapuštenih ograda maslinika, vinograda i vrtova što su se u vrijeme starih crkava obrađivale.
Po toj biljci je lako uočiti da se vremena mijenjaju.
Malo tko danas još zna da je šćirica jestiva biljka.
Malo tko zna da su se njome, danas bismo rekli -zdravo, prali prozori. Malo luga i snop šćirice i stakla su blistala i bez posebnih deterdženata što se "ne smiju skladištiti na dohvat djeci".
Šćirica je u narodnom ljekarništvu korištena i kod bolesti urinarnog trakta, zbog neinvazivnog, postojanog diuretičkog djelovanja. To i nije neka nepoznanica, sudeći po upitima koji obavezno stižu u inbox ZdraveTrave nakon svake objave o toj biljci.
Moj odgovor je uvijek isti - ne, ne bavim se distribucijom samoniklog bilja.
Malo tko zna i da je pelud šćirice jak alergen, jer kao i ostale alergene biljke i nju oprašuje vjetar, a ne zujavi kukci oprašivači što se štedljivo bave svojim poslom kod drugih biljaka.
Najmanje ljudi, pretpostavljam, zna da je šćirica bliska rodica koprivama, pripadaju istoj botaničkoj familiji - Urticaceae.
Kao i kopriva, šćirica je sva prekrivena vrlo sitnim dlačicama; crvena stabljika i samtasti listići na jednako pustenastim i jednako dugim peteljkama kao što su i plojke.
Te dlačice ne žare, samo su dobar razlog da biljku prije nego ju stavimo u usta ipak bar malo obarimo. Oni što pod svaku cijenu žele "jesti prirodno, bez termičke obrade", mogu i to - ništa im neće biti zbog sirove šćirice - osim što će imati osjećaj da žvaču nešto dlakavo. Ali, o ukusima...
To je posve sigurna biljka prije nego procvjeta neuglednim, sitnim cvatovima složenim u pršljenove duž krhke stabljike.
Slika: Vrlo mladi vrškovi stabljika crikvine sa jestivim listićima. Na fotografiji izgleda gotovo prozirna, no malo je pomoglo i još uvijek jako sunce kroz oprani prozor
Konačno, ono što više sigurno ni jedno dijete ne zna - je stara dječja igra lijepljenja listića ove biljke na majice. Listićima ne treba ljepilo da bismo ispisali ime simpatije ili samo "nacrtali" srce.
Ostala je ta igra samo nama, predmobitelskoj podjetinjeloj generaciji za zabavu...
Recept koji slijedi je vrlo ukusan namaz za doručak - uz možda koji pomidor, malo krastavca i čašu jogurta.
Može to biti i umak, nešto za ručak ili večeru, pa umjesto jogurta dobro dođe čaša misnog vina...
Crikveni namaz, recept
Sastojci: oko 150gr svježeg kravljeg sira (ili onaj za namaz (- to možemo i sami napraviti pažljivim cijeđenjem kiselog vrhnja uz dodatak malo soli); dobra pregršt mladih vrškova crikvine; zub češnjaka; 1 žlica maslinovog ulja; sol, neki od začina prema ukusu - to može biti menta, zeleni peršin ili - kao kod mene, kopar.
Priprema: crikvinu kratko blanširamo, prelijemo hladnom vodom, pa dobro ižmikamo svu tekućinu.
Bilje i češnjak sitnije narežemo (samo da pomognemo štapnom mikseru), pa sve sastojke zajedno smiksamo u glatku, mazivu kremu.