Allium ampeloprasum, samonikli poriluk (biser luk, pasji luk, purić,divlji luk) kojim obiluje cijeli Mediteran, bio je sastavni dio gotovo svakog antičkog recepta - kao danas kapula. Nije to bilo samo radi okusa, već su Egipćani, Grci pa najzad i Rimljani znali za njegovo blagotvorno djelovanje na probavni i urinarni trakt, te preventivno djelovanje na mnoge bolesti. To je biljka čija vegetacijska sezona počinje na jesen i završava slijedeće godine u ljeto. U najmlađoj fazi rasta ga i nije baš lako uočiti. Gotovo da se ne razlikuje od trave.
Foto: Mirjana Galić Tomić
Kasnije, sazrijevanjem, počne više ličiti na vrtni poriluk, no za razliku od njega, ne dostigne nikada njegovu širinu i težinu. Dužina listova samoniklog poriluka zna biti i do 1 m, ali su savitljivi, mekani i uski pa se često znaju i kovrčati, a redovito su polegli. Poriluk je dvogodišnja biljka i cvate tek drugu godinu. Cvat je ljubičasta rahla kugla, a sjemenke sitna crna zrnca što nošena vjetrom sa mora i trudom vrijednih mrava znaju klijati i daleko od matične biljke. Podzemna lukovica od rane mladosti neprekidno producira male bočne, okrugle lučice bijele poput bisera, Svaka ta lučica je sposobna odvojiti se potpuno i pustiti vlastiti korijen, pa gotovo nikada ne nailazimo na soliternu biljku samoniklog poriluka. Redovito su to čitavi buseni, ponekad i čupavi zeleni tepih.

Listovi samoniklog poriluka su dugi, elastični i imaju jasno ucrtan žlijeb
Foto: Mirjana Galić Tomić
Foto: Mirjana Galić Tomić
Svi dijelovi poriluka su jestivi i mirišu jednako, nešto između mirisa češnjaka i kapule – ti mali okrugli biseri, lukovica, listovi, mlada cvjetna stapka prije nego se razvije cvat i sam cvat i nezreli plodovi.
Rimljani igraju posebnu ulogu u povijesti poriluka. Izgleda da im je bilo jako stalo do domaće spize, pa su mnoge jestive biljke nosili sa sobom u osvajačke pohode i natjerali pobijeđene da ih dobrovoljno sade.Poriluk je simbol nepobjedivosti. Postoji više legendi koje tumače zašto ga je Wales uzeo za svoj zaštitni znak. Ima tu svašta, neke su uvjerljive, neke manje... No, mene je posebno impresionirao običaj kićenja muških šešira porilukom. Nije lako to ni napisati i ostati ozbiljna! Nije da to nije lijepa biljka, no miris koji širi ukrašena grupa velških muškaraca sigurno je za pamćenje.
Poriluk je u povijesti trajno zapisan i kao omiljeno, svakodnevno jelo zloglasnog rimskog cara Nerona. Ne samo da ga je svakodnevno jeo, čak je uveo i obavezu podanicima da i oni najmanje jednom mjesečno jedu poriluk. Vjerovao je u moćni utjecaj poriluka na lijep glas i očito mu je bilo stalo da i cijela imperija milozvučno bigliše.
Danas mu se povjesničari rugaju, no možda je ipak imao pravo. Poznato je da naši susjedi, potomci Rimljana, lijepo pjevaju.
Na stranu to što je car jako volio i vatru. Ne znamo pouzdano da li je istina kako je on zapalio Rim ne bi li njegova pjesma uz pucketanje požara i različite tonove krikova zapaljenih Rimljana zvučala dramatičnije.
Poznato je također, da djeca ne jedu baš rado ovo povrće. Možda ih motivira priča o Neronu. To ne znači da im treba ispričati baš sve prije nego razviju kritičko mišljenje. I dalje se treba držati pravila da se mala djeca ne smiju igrati šibicama. Ručali, ne ručali.

