Kad bi se sudilo po upornosti kojom loboda niče po vrtovima i bez naše volje i truda, čovjek bi pomislio da je priroda još davno odlučila kako će glad ipak imati ozbiljnog protivnika. I bilo bi to posve u redu, da ljudi nisu počeli „popravljati“ prirodu .
Loboda (Chenopodium album) jedna je od najstarijih jestivih samoniklih biljaka koje su ljudi koristili. Dok su jedni mukotrpno obrađivali polja, drugi su vrlo brzo shvatili da je ponekad dovoljno sagnuti se i ubrati ono što je već izraslo.
Naravno, kroz povijest nije uvijek bila zvijezda stola. Češće je završavala u loncu onda kada su žetve podbacile, ratovi potrajali ili su vremena postala toliko tvrda da se više nije biralo između špinata i lobode, nego između lobode i praznog tanjura. Danas, srećom, lobodu više ne moramo brati iz nužde. Možemo je ubrati iz čistog zadovoljstva.
Zanimljivo je kako se ugled jestivih samoniklih biljaka mijenja zajedno s puninom smočnice. Kad hrane ima u izobilju, loboda postane "običan korov". Kad hrane ponestane, odjednom se svi sjete da je ipak jestiva. Ljudi imaju zadivljujuću sposobnost zaboraviti ono što raste pod nogama, a zatim se toga jednako zadivljujuće prisjetiti.
Okusom je blaga, nježna i zahvalna u kuhinji. Mladi listovi mogu zamijeniti špinat u svakom jelu, a mnogi će reći da su čak i bolji, ukusniji. Vremenom i zrelošću biljke, listovi postaju grublji pa je, kao i kod većine zelenog lisnatog samoniklog bilja, proljeće njezino najbolje vrijeme. No, tome se može i doskočiti. Vrt koji se redovito zalijeva i prihranjuje finim kompostom biti će raj za lobodu. Njoj ne smeta dugački dan, puno sunca i vrućina kao salatama, špinatu ili blitvi. Najbolje od svega – ne moramo ju ni posijati! Treba je samo na vrijeme ubrati, dok je fina, mekana i mlada. Nećemo joj naškoditi. U tlu će se uvijek naći dovoljno sjemena lobode pa upravo da i hoćemo, ne bismo je mogli istrijebiti. Zato, zalijevajmo vrtove preko ljeta i radujmo se „korovu“!
Botanički pripada istoj porodici kao cikla i blitva, što se na tanjuru lako može naslutiti. Loboda je bogata mineralima, vlaknima i vitaminima, ali kao i špinat sadrži oksalate pa je razumna raznolikost uvijek bolji izbor od pretjerivanja. Uostalom, to vrijedi za gotovo svaku namirnicu, samo što rijetko tko uspije pretjerati s lobodom. Za to ipak treba malo više entuzijazma nego što ga prosječan čovjek pokazuje prema biljci koju je jučer čupao iz vrta. A ta toliko razvikana opasnost od oksalata u zelenom lisnatom povrću posve se neutralizira kuhanjem i kombiniranjem sa mliječnim proizvodima u jelima.
Razljevuša, recept
Sastojci: 1 veća kapula; masnoća za pirjanje i za premazivanje tepsije + 100 ml ulja u tijesto; 4 jaja; mladih vrškova lobode koliko uspijemo nabrati u vrtu prije nego nas Sunce nemilosrdno potjera u kuću, no barem 300 – 400 g; 300 gr svježeg kravcljeg sira; 1 jogurt; ½ kesice praška za pecivo i brašna koliko je potrebno da smjesa postane gusta, ali ostane kremasta. To bi moglo biti oko 300 gr, no nemojte me držati za riječ – niti su sva brašna jednako suha, niti su sva jaja jednako velika; sol i po želji papar (tko ga ne bi poželio!?)
Priprema: kapulu sitnije narezanu staklasto pirjamo i pustimo da se ohladi - da ne dođe vruća u kontakt sa jajima i zgruša ih.
Jaja prvo dobro smiksamo, da povećaju volumen i problijede, dodamo sol, kapulu, ulje, jogurt i sir. U to umiješamo brašno sa praškom za pecivo, papar ako smo ga poželjeli i na kraju i sitno narezanu lobodu.
Dobro promiješanu smjesu ulijemo u namašćenu i brašnom posutu tepsiju, pa pečemo u predgrijanoj pećnici na 180°C, oko 40 minuta. Preciznije, vrijeme zavisi od vaše pećnice i njenih specifičnosti, da ne kažem mušica, ali i od raznolikih kvaliteta izabrane tepsije.