Divlja ruža (Rosa canina) je listopadna, grmolika, samonikla ljepotica opako oštrog, malo zakrivljenog trnja duž vitkih, elastičnih, dugačkih grana. Cvate u kasno proljeće lijepim blijedo roza mirisnim cvatom, a na jesen sazrijevaju žarko crveni, glatki plodovi najpoznatiji po finom pekmezu od šipka što se može napraviti - ako smo vješti u kuhinji i ne bojimo se teškog rada. Svi kažu, isplati se. I ja tako mislim.
Oni pragmatičniji i nedovoljno uporni će sakupiti šipak za zdrave zimske čajeve. I njima treba skinuti kapu uz naklon. Nije lako nabrati hrpe šipka zaštićenog spletom trnovitih grana.
O tome da je šipak ljekovit zna se jako odavno, i prije nego je otkriven i imenovan likopen, vitamini i minerali... Nekada se to znanje prenosilo usmenom predajom kao i recept za kuhanje pekmeza. U literaturi je sačuvan dokaz o utjecaju divlje ruže na očuvanje mladolikog izgleda kože, psihofizičkoj vitalnosti i pokretljivosti unatoč reumi. Dokaz je 115 godišnja Trnoružica koja je zajedno sa još starijim roditeljima i cijelim kraljevskim dvorom, punim zrelih stogodišnjaka, zaplesala na vlastitoj svadbi. Mladoženjine zasluge se minoriziraju u toj priči, a možete zamisliti koliko je šipka nabrao dok je oslobodio ulaz u dvorac. Tako je to i kod nas doma. Glavni su oni koji kuhaju pekmez, ne oni što naberu šipak.
U bajke vjerujem, no što sa onim zdravstvenim savjetima koji tvrde da se zarazna bolest može izliječiti šipkom, čajem ili pekmezom, svejedno?! Nekoliko stoljeća, počevši od učene i prosvijetljene Grčke i Rima, pa sve do mračnih vremena lomača inkvizicije, se vjerovalo da šipak liječi bjesnoću. Odustali su od toga uvjerenja tek nakon što su svi liječeni pomrli. Ostao je samo naziv canina - pseća, u nazivu divlje ruže kao uspomena na tu epizodu iz povijesti medicine.
Ruža ima jako puno, divljih, samoniklih i uzgojenih. Sve imaju taj lijepi plod. Razlikuje se malo oblikom i veličinom, ali okus, miris, boja, nutritivni sastav i dobrobit od pekmeza, čaja, sirupa, želea od tih plodova bez obzira na vrstu ruže je gotovo posve isti.
Recept koji slijedi je inspiriran receptom iz kuharice "Zlatna knjiga kuharstva" autorice Mire Vučetić - kulinarske biblije nekoliko generacija. Fina krema nježne boje neba u zoru i isto takvog okusa je iznimno brzi, ekonomičan i zdrav desert kojeg mogu napraviti i oni što od kulinarstva znaju samo gdje im je špaher u kuhinji i gdje mama drži mikser i pekmez od šipka što ga je ona skuhala.
Zora, recept
Sastojci: 4 bjelanjka; prstohvat soli; 2 žumanjka; 4 dcl mlijeka; 2 -3 žlice šećera +1 vanilin šećer; 2 žlice oštrog brašna ili 1,5 žlica Gustina; 3 žlice pekmeza od šipka.
Priprema: Žumanjke pjenasto izmiksati sa šećerom. Od mlijeka odvojiti par žlica i time razmutiti brašno, bez grudica i sjediniti to sa pjenom od žumanjaka. Ostalo mlijeko zakuhati, pa kada proključa par žlica toplog mlijeka umiješati u onaj dio sa razmućenim žumanjcima i brašnom, pa onda sve spojiti i ponovo zakuhati uz miješanje. Vrlo brzo će se ta masa pretvoriti u finu kremu. Tek da znate, stručni naziv za to je slastičarska krema - a eto čak i početnici je mogu u tili čas napraviti.
Kremu treba ostaviti da se hladi, a od bjelanjaka i prstohvata soli mikserom (lakše je nego ručno) napraviti čvrsti snijeg. Polovinu toga snijega treba umiješati u ohlađenu slastičarsku kremu, a u drugu polovinu ravnomjerno umiješati pekmez. Gotovo. Ostaje još samo serviranje obje kreme zajedno u zdjelici, tako da asociraju na zoru.