Divlji poriluk, Allium ampeloprasum, je biljka priobalja i to je jedino ograničenje prirodnog staništa.
Unutar njega, ova biljka raste gdje joj padne na pamet, bez imalo ljudske suradnje buja i množi se, preživljava bez po muke morsku sol, orkanske bure i juga, hladnoće, žege i suše, a povijest joj je bogatija od mnogih „plemenitijih“ kultura.
Samonikli poriluk na svom prirodnom staništu
Foto: Mirjana Galić Tomić
Dok su se carevi i pjesnici raspravljali je li dobar za glas, hrabrost ili imidž, običan svijet neopterećen takvim razmišljanjima ga je jeo jer je bio tu, ukusan, zelen, snažan i pouzdan. To je biljka koja nije nikad trebala reklamu - sama je mirisala dovoljno glasno.
Zeleni listovi, koje danas zanemarujemo kod kultiviranog poriluka, nekad su bili glavna stvar: sjeckali su se u juhe, tijesta, kaše i jela na žlicu, jer su davali snažan okus bez potrebe za mesom. Za divlji poriluk to još uvijek važi.
Samonikli poriluk nije savršen u onom smislu koje tražimo od uzgojenog povrća - zna biti žilav, zna biti grub, ali uvijek prilagodljiv jelima bilo koje strukture. Što god mu radili, koju god kulinarsku tehniku primijenimo – poriluk ne gubi ni miris, ni okus, niti lijepu zelenu boju. Zeleni listovi poriluka bili su stoljećima važniji od bijelog dijela - tek je moderna kuhinja odlučila da je ono najukusnije ujedno i najmanje vrijedno. No, to se odnosi na uzgojeni, kultivirani poriluk, ne na njegovog čukundjeda o kojem upravo pričam.
Divlji poriluk se ponaša kao da mu činimo uslugu kada ga beremo i razrjeđujemo guste sklopove, iako svi znamo tko tu koga spašava zimi. Preživio je mnoga carstva, velike migracije naroda, ratove, periode gladi, milenijima su ga brale za jelo brojne generacije stanovnika Mediterana, a on ih je sve nadživio i svake se zime i dalje veselo obnavlja.
Ako ste ikad pomislili da je poriluk dosadan — to je zato što se niste potrudili saznati više o njemu, a on ne govori – mada, kada bi mogao, imao bi jako puno za reći. I o sebi i o ljudima. Da i opet ne recikliram vlastitu slavu, koga zanimaju crtice iz povijesti ove biljke – ZdravaTrava ima tražilicu, upotrijebite je.
Sendvič za marendu, recept
Sastojci za dva sendviča: 2 šalice vrlo sitno narezanih pera samoniklog poriluka; 1 veća mrkva; 2 jaja; 1 vrhom puna žlica topivog sira (onog što ga biramo i za pizze); maslac i maslinovo ulje da pokrije dno tave; 1 žlica gustog jogurta ili kiselog vrhnja pomiješanog sa 1 čajnom žlicom brašna. Sol i papar prema ukusu. Za serviranje: kriška kruha, majoneza i po želji suhomesnati narezak (šunkica, budžola, kulen ili čajna - ne mora. ali je pametno!)
Priprema: pera luka poprečno narežemo na vrlo uske rezance, a mrkvu naribamo na sitniju stranu ribeža. Dodamo ribani sir, jaja i jogurt u kojeg smo umiješali malo brašna, te posolimo prema ukusu (pažnja, treba prvo provjeriti slanoću sira) i popaprimo ako nas je volja. Sve dobro promiješamo, pa izlijemo na zagrijanu masnoću u tavi.
Nakon par minuta strpljenja, okrenemo tu debelu "palačinku" da se zapeče i na drugoj strani, pa ju ostavimo u tavi da upije masnoću dok premažemo kruh majonezom i narežemo nareske.