Sigurna sam da ne postoji odrasla osoba u našim krajevima koja ne poznaje okus hrena.
Druga je priča sa prepoznavanjem nadzemnih dijelova te biljke, različitim listovima, cvjetovima i njenim staništima.
Većina će prepoznati hren u staklenkama i tubama na policama trgovina. Obično čak i piše na etiketi velikim slovima HREN, a onda malo reklame u stilu – bez glutena, holesterola, prikladan i za vegetarijance...
Ne šalim se, stvarno sam vidjela takvu etiketu na staklenki sa hrenom.
Samo ljubitelji prirode i samoniklog jestivog bilja znaju da hren nije samo biljka iz uzgoja ili iz tuba i staklenki.
Kod nas je to vrlo česta samonikla biljka u unutrašnjosti. Uz more je nema samonikle, ali ako ju presadimo iz prirode na okućnicu, ne samo da će se primiti, nego će se bujno udomaćiti i nagraditi nas novim biljkama svaki puta kada izvadimo komad korijena. Naime, teško je moguće izvaditi cijeli korijen. Svaki komadić koji ostane u zemlji rezultirati će najmanje još jednom biljkom. Korijen hrena prepušten svojoj prirodi često se račva i tako množi.
Postoje mnoge priče, posve istinite, o antibakterijskom djelovanju korijena hrena, iznimnom bogatstvu C vitamina korijena i mladih jestivih listova koji čak sadrže i do 400 mg% C vitamina i oko 14 % karotina.
Nitko pri tom ne kaže da je korijen hrena zapravo toliko ljut da ne iskorištavamo u normalnim obrocima te njegove velike vrijednosti. Za 100 mg vitamina C morali bismo pojesti 100 gr čistog korijena... Da to ne bi podnijela želučana sluznica, nitko ne spominje. Zaborave samouki „liječnici“ koji bi tako rado liječili druge.
Problem nastaje kada ne znamo prepoznati nadzemni dio te biljke, a bez toga nećemo naći ni onaj ljuti, podzemni.
Neću opisivati hren, to sam već puno puta učinila. Imam druga posla.
Ako ne živite u nekom dobro opskrbljenom velegradu ili malom ribarskom mjestu u kojem se još uvijek suši plava riba ne samo na buri nego i na dimu, ipak si možete priuštiti i bez puno novaca paštetu od dimljene ribe i hrena.
O dimljenju namirnica kod kuće sam već pisala. Ne treba vam pušnica, možete to obaviti i u maloj garsonjeri. A ribe ima i u onim konzervicama tunjevine u slanici.
Za dimljenje nam treba veliki lonac sa poklopcem u kojega stane onaj povišeni stalak za hlađenje torti. Na dno lonca se stavi alu folija i na nju šaka piljevine iz pet – shopa, one namijenjene kavezima za zamorce. To je pouzdano čista i neškodljiva bukova piljevina.
Tako opremljen lonac stavite na štednjak, pričekate da se počne dimiti, pa onda stavite na stalak namirnicu koju želite aromatizirati dimom. Za male količine ribe možete odmah i isključiti štednjak. Dovoljno je ono dima što će se kroz slijedećih par minuta sakupljati pod poklopcem.
Jedini nedostatak ove metode je da se morate oprostiti od toga lonca, stalka i poklopca, jer nije više za druge svrhe. Prednost – ne morate ih prati. Još jedna - može se koristiti puno puta.
Pašteta od dimljene ribe i hrena
Sastojci – 100 gr tunjevine iz slanice (ne one iz ulja!); 1 žlica ribanog hrena; 1 žlica senfa; malo soli, svježe mljeveni papar, 1 žlica limunovog soka; 100 gr omekšanog maslaca.
Priprema – tunjevinu staviti u kuhinjsko cjedilo i uz malo pritiskanja dobro ocijediti.
Zagrijati pripremljen lonac (u njemu je već postavljen stalak) sa piljevinom dok se piljevina ne počne dimiti. Poklopac mora dobro zaptivati, dimljenje je poželjno samo unutar lonca. Staviti na neki podložak, tanjurić ili komad oblikovane alu folije (nju ne moramo poslije prati) ocijeđenu tunjevinu na stalak unutar lonca. Ponovo poklopimo lonac, isključimo štednjak i ostavimo tako dok pripremimo sve ostalo.
Sve ostale sastojke i ohlađenu dimljenu tunjevinu smiksamo u glatku kremastu paštetu.