Japanska kiselica, odnosno japanski dvornik, Polygonum cuspidatum je višegodišnja zeljasta biljka što zimi odumire, a na proljeće se među odumrlim brojnim, dugim stabljikama redovito pojavljuju još brojniji debeli, sočni izdanci šupljih stabljika sa čuperkom još nerazvijenih listova na vrhu. Izgledaju kao gigantske šparoge.
Ono što zapanjuje je brzina rasta u visinu, čak do 3 m, a bome i u širinu - gdje god ima mjesta, pa makar trebalo podići i asfalt ne bi li se komotno naselila u smjeru kojeg je izabrala.
To je vrlo invazivna biljka vlažnih staništa, obala potoka, močvara ili jezera... Porijeklom je iz Azije, no kao i mnoge druge biljke što su ih lovci na bilje donijeli pred neka dva, tri stoljeća kao ukrasne, tako i ovaj dvornik osvaja druge kontinente brže od bilo kojeg zloglasnog (slavnog, za neke uvrnute pojmove) ljudskog osvajača.
Posve odrasla biljka zaista izgleda impozantno - šuplja, člankovita, visoka stabljika posuta tamno crvenim pjegama, pri vrhu se počinje granati i svaki od ogranaka se krajem ljeta okiti lijepim metličastim bijelim cvatom.. Raste redovito u gustim nakupinama i zbog visine i člankovite stabljike podsjeća na bambus. Listovi su veliki, izduženo srcoliki, mekani i na kratkim peteljkama.
Veći, ali manje znan izazov, su članci odraslijih stabljika. Treba ih rezati na dijelove tako da se odbace tvrdi čvorovi, zatim moramo oguliti vlaknastu koru i sve ostalo je samo užitak.
Tako dobijemo lijepe, sočne cjevčice koje dalje ne mogu zaustaviti ni jednu kulinarsku maštu.
Ove cjevčice možemo puniti slatkim, slanim, vegetarijanskim ili mesnim nadjevom, možemo ih prerezati uzduž i kratko kuhane u zaslađenoj vodi ili voćnom soku jednostavno napuniti nekim bobičastim voćem i prekriti šlagom, ukusne su na kolutiće pa u salati - svježe ili kuhane...Ovo je nabrojano bez razmišljanja, u par sekundi uz tastaturu. Zamislite tek mogućnosti ovog divnog povrća uz razmišljanje!
.JPG)
Okus stabljika je kiselkast, a onaj drugi, naknadni, intenzivno po kuhanom slatkom kukuruzu.
Recept koji slijedi je nastao onako, po sistemu što se nađe u kući u kojoj se ne boravi stalno, a udaljenoj od bilo kakvog marketa i lošeg utjecaja civilizacije. Naziv "najbolji" jeste opravdan i zbog okusa, ali zaslužan je i apetit kao i najbolji začin - glad prijatelja koji su upravo sišli sa visoke stijene Zir na koju su se penjali feratom, a nije falilo ni razgledavanja velike špilje uz poneki uski prolaz kroz kojeg se ne može ni četveronoške, nego se mora plaziti ...
Najbolji fažol na svitu
Sastojci - Oko 500 gr suhog graha namočenog dan ranije; 6 članaka dvornika, također namočenih dan ranije u vodu sa kvasinom, soli i šećerom; glavica kapule,; glavica češnjaka, crvena slatka paprika; sol i papar prema ukusu i suhomesnato što se nađe - kosti, rebarca, kobase...
Priprema - Dan ranije treba prebrati grah i namočiti ga u dovoljno vode jer će ju dobrim dijelom popiti.
Članke stabljika japanskog dvornika narezati na kolutiće, pa također namočiti u mješavinu vode, kvasine (1/3) soli i šećera.
Slijedeći dan prokuhati grah u novoj vodi, pa procijediti. Staviti opet svježu vodu, narezanu kapulu i režnjeve češnjaka, te sušene kosti ako ima. Kuhati, zapravo polako krčkati, dok se grah posve ne skuha.
Izvaditi kosti i kada se malo ohlade odvojiti mesnati dio, a grah propasirati u gustu, kremastu masu. Ako je štapni mikser tu negdje, posao je gotov za dvije minute.
Vratiti suho meso, sada dodati marinirane kolutiće dvornika, kolutiće kobasica (našlo se i to) i nakon probanja dosoliti ako treba (sušeno meso i kobase su već slani), pa dodati crvenu papriku i papar.
Još kratko kuhati - ne više od 10 minuta i poslužiti gladnima