Japanski i sahalinski dvornici, pa i neki već postojeći hibridi su invazivne trajnice azijskog porijekla koje se šire većom brzinom nego li se stručnjaci uspiju dogovoriti o jedinstvenom botaničkom nazivu. Ima više latinskih sinonima za ove biljke, Prvi put u ZdravojTravi svjedočimo o više stručnih nego narodnih naziva za samoniklu jestivu biljku.
Reynoutria japonica, ma to je taj japanski dvornik ili japanska kiselica je najbrže rastuća biljka među jestivim samoniklim biljkama koje možemo naći kod nas. Od nicanja sočnih debelih izbojaka krajem ožujka, a koji su zapravo prava poslastica, pa do zrele biljke visoke i do 3 metra dovoljna su 2 - 3 mjeseca.
Guste, brzo šireće populacije ćemo naći u blizini voda u unutrašnjosti.
Suho vapnenasto tlo uz obalu mora je pošteđeno bezobzirnog širenja ovog dvornika.
Biljka je impozantna i lako ju je prepoznati. Odrasle, člankovito podijeljene, cjevasto šuplje stabljike što se pri vrhu granaju liče na bambus, ali imaju karakteristično veliko srcoliko lišće nešto ravnije baze gdje se nalazi relativno kratka peteljka. Stabljika odraslih biljaka je ljubičasto, mrljasto prošarana. Cvjeta sredinom ljeta rahlim metličastim prljavo bijelim cvatom koji se pojavljuje u pazušcima listova na vrhovima ogranaka. Pčele vole ovo cvijeće. Ne znam koliko je to drago pčelarima. Biti će mi drago ako se jave i nadopune mi znanje.
Jestive su samo vrlo mlade stabljike koje još uvijek, početkom ljeta, možemo naći u podnožju gustog sklopa odraslih dvornika. Najbolji za jelo su ipak rano proljetni izdanci. Njih sada više nema.
Ove mlade stabljike su daleko od dimenzija odraslih, no tu jednostavno moramo biti skromni i sada jedino te tanke iz podnožja birati.
Samo nešto deblji članci su previše vlaknasti i neupotrebljivi za jelo. Kao da kuhaš cjepanicu! Pod uvjetom da ih ipak idemo iskuhavati, procijediti pa baciti, ostati će nam kiselkasta tekućina što mirisom neodoljivo podsjeća na onu što preostaje od kuhanja kukuruza. Uz malo dodataka i kulinarske mašte, originalna, ukusna juha.
Izdanci i zapravo cijela stabljika se vrlo lako gule od vanjske nešto tvrđe opne. Nešto deblje cjevčice koje dobijemo rezanjem i guljenjem se mogu upotrijebiti za mnoga slana ili slatka jela. Možemo ih puniti kao kanelone, pa zapeći, možemo ih stavljati u složence - usitnjene ili ne, razna variva ili juhe...
Nisam još imala prilike, no skuhani, mekani izdanci japanskog dvornika se mogu kremasto samljeti i napraviti kiselkasti, fini sladoled s blagim okusom kukuruza šećerca. Zadatak za slijedeće proljeće.
Nešto starija, no još uvijek jestiva stabljika lako se ljušti od tvrde opne. Mekoću prikladnu za pripramu hrane od stabljike japanske kiselice testiramo tako da ju preržemo nožem i ako se ne lista nego ju je lako glatko prerazati - još uvijek je dobra - početak svibnja.
Ukiseljene stabljike japanskog dvornika nisu moj izum. S guštom se jedu širom svijeta. Ja sam samo malo prilagodila recept našem ukusu i raspoloživim začinima.
Osobno sam oduševljena okusom. Nema te balkanske turšije koja je ovome ravna!
Ukiseljene cjevčice, recept
Satojci za 1 staklenku kapaciteta 7,5 dcl: 15 - 20 komada narezanih cjevčica mladih stabljika japanskog dvornika dužine prikladne visini staklenke; mješavina od 2 dcl jabučnog octa i 4 dcl vode; 1 žličica soli; 1 žličica šećera; par zrna papra; 2 - 4 tanke ploške svježeg đumbira.
Priprema: Stabljike japanskog dvornika poslagati okomito u staklenku, pa ih naliti pripremljenom tekućinom, zatvoriti i ostaviti dva dana bez diranja. Tada otvoriti i uživati kao prilog uz nareske ili slično.
Tekućina za nalijevanje - sve sastojke zajedno prokuhati kratko i još vruće preliti preko sadržaja tegle.