Foeniculum vulgare, mladi koromač početkom ožujka izgleda kao da je netko po obali prosuo zelene, mirisne oblake. Nježan, paperjast, sav pun sunca i mirisa – i potpuno ravnodušan prema činjenici da smo mi, ljudi, zaključili kako mora imati “gomolj” da bi bio ozbiljno povrće.
Taj famozni vrtni uzgojeni “gomolj” nije ni korijen ni lukovica, nego zadebljana baza lisnih peteljki. U prirodi toga nema. Divlji koromač ima dubok, snažan višegodišnji korijen i nikad mu nije palo na pamet da se udeblja zbog našeg tanjura. Takva mudrost samo ljudima može pasti na pamet – prirodi ne. Je, ta povrtnica je dovoljna ne za jedan, nego i za dva, tri tanjura napuniti, no miris, okus, pa čak i boja su samo blijedi tragovi sjećanja na divljega pretka.
I onda kažemo da smo ga “poboljšali”.
Beta maritima, morska blitva obitava malo niže, bliže soli i buri, porculanski sjajna, čvrsta, tamnozelena. Ona je pramajka vrtne blitve, cikle, šećerne repe. Cijele jedne povrtlarske dinastije koja je završila u salatama, borščevima i industriji šećera.
Blitva na svom prirodnom staništu, stijenama uz more
Foto: Mirjana Galić Tomić
A počelo je s ovom tvrdoglavom obalnom biljkom koja raste iz pukotina stijene, šljunka na divljoj plaži, kraj uske stazice za jutarnje šetnje....
Ljudi su od nje napravili verzije s većim listovima, slađim korijenom, debljim stabljikama. Onda su te verzije hvalili kao “napredne”, a izvornu biljku nazvali – divljom.
Kao da je to mana.
Kao da “divlje” znači nedovršeno, a ne slobodno.
Postoji nešto beskrajno dirljivo u našoj potrebi da prirodu doradimo, da popravimo savršeno... Mislimo da znamo bolje: više, veće, brže, slađe, bez gorčine, bez trnja, bez sjemena, bez značaja.
A onda u rano proljeće prošećeš uz more i u jednoj jedinoj šetnji ubereš dva dokaza da priroda nije trebala našu pomoć.
Prvi miriši na sunce i anis, druga na sol i kamen. Obje biljke rastu bez navodnjavanja, bez plastenika, bez marketinga. Nitko ih nije certificirao, brendirao ni “unaprijedio”, a savršeno znaju što rade – bujaju, razmnožavaju se i blistaju okusom, mirisom, teksturom i životom.
Ja sam ih samo spojila u prilog – malo razmočenog peciva u mlijeku da poveže, ništa dramatično. One su odradile glavni posao. Kod mene su završile uz pohani celer, ali iskreno – mogle su i same na pozornicu.
U tanjuru ovaj prilog je kao onaj najbolji glumac koji dobiva Oskara za sporednu ulogu, a glavna zvijezda može biti izvrsna, no lako zamjenjiva bilo kojom drugom, jednako dobrom...
Svestrani prilog, recept
Sastojci po porciji: oko 200gr mliječnog peciva ili kruha francuza; šaka mladog proljetnog koromača; par listova morske blitve; 2 dcl mlijeka (+ još malo rezerve, zlu ne trebalo); pola žlice maslaca; ribana korica limuna i pola žlice soka; sol.
Koromač i blitvu narežemo najsitnije što možemo a da se ne porežemo, pa zajedno sa malo naribane kore limuna i pola žlice soka umiješamo u još vruće, razmočeno pecivo. Pecivo nije potrebno dodatno gnječiti niti kremasto samljeti. Već samim miješanjem će dobiti poželjnu, "grbavu" teksturu.
Sol prema ukusu.
Zavisi od izbora glavnog jela, ovaj prilog se može servirati takav, sobne temperature, ili ga kratko prokuhati uz malo miješanja, a ako treba, dodati ćemo i još malo mlijeka.