Silene su samonikle jestive biljke iz porodice karanfilki, velike porodice koja obuhvaća oko 80 rodova, a ovi pak više od 2000 vrsta, od kojih se kod nas nastanilo oko 150. To su podatci iz Enciklopedije samoniklog jestivog bilja, Lj. Grlića.
Malo tko se pred tim ne bi uplašio i odustao od silena, pušina. Eto zašto već dosadno ponavljam da su knjige dobar izvor podataka kojim ćemo proširiti svoje znanje, no jednostavno nisu dovoljne da iz njih crpimo osnovne, početničke podatke o jestivom bilju. S druge strane, ako samo prošetamo sa znalcem na tom području i ovaj nam pokaže uživo jestivu biljku na staništu, pa još ako imamo sreće i skuha nam nešto od nje, postajemo odmah bogatiji za vrlo korisno znanje. Najčešća greška ljudi željnih znanja o jestivom bilju je oholost, ne priznavanje autoriteta manje obrazovanih, često i polupismenih stanovnika sraslih sa prirodom njihovog kraja. Poznaju možda dvadesetak biljaka, ali su othranjeni na njima. Narodni nazivi su najčešći kamen spoticanja. Gotovo svako selo ima neki svoj specifičan naziv za istu biljku. Eto, tu pomažu knjige. Ne moramo znati latinski da bismo dobro jeli, no ako naučimo stručne, botaničke nazive za to što jedemo, neće doći do nesporazuma kada počnemo razgovarati sa ljudima šireg znanja o toj temi.
O silenama sam već pisala, pa da se ne ponavljam. Među njima nema otrovnih, no nisu sve jednako ukusne. Dovoljno bi bilo naučiti prepoznavati samo dvije, najčešće i najukusnije. Pušine su toliko rasprostranjene biljke da ih jednostavno baš svugdje ima. Najukusnija je Silene vulgaris, pucavac, škripavac, pokalnica, uskolisna pušina.
Nema gdje je nema. Više voli suha staništa, krš, suhe travnate obronke, pusta, šljunkovita i kamenita mjesta, česta je uz željezničke pruge, puteve, ali i u blizini naselja. Malo ju je teže prepoznati prije nego procvjeta, no zato ćemo obratiti pažnju na već procvalu biljku i dobro razgledati stabljiku i listove. Odmah tu, u neposrednoj blizini biti će i mlađih, jestivih sočnih istih biljaka koje još nisu razvile cvat.
Druga jestiva pušina je ona širokolisna - Silene latifolia alba, malo samtastih ovalno špicastih listova.
Njezin je cvijet vrlo sličan oblikom, ali je čaška malo dlakava i jasnije prožeta žilicama nego cvijet uskolisne pušine. Neću opisivati cvijet, kada pogledate fotografije, sve će biti jasno.
Recept koji slijedi je inspiriran jednim starinskim običajem koji je dio blagdanskog raspoloženja, obilja pisanica i želje za nadmetanjem. Tucanje sa jajima. Molim, raspitati se malo, ne naprečac ovo prevesti krivo!
Štos je u tome, da je pobjednik onaj tko najduže sačuva cijelu ljusku pisanice, no kad tad i ta će biti razbijena. Naravno, jako je bitno da su jaja zaista tvrdo kuhana. Nije dobro ovoga se igrati sa svježim jajima.
Pobjedničko ili gubitničko jaje, svejedno je. Mora se nekako iskoristiti.
Katarinčica rolada je nazvana tako zbog sličnosti sa cvijetom katarinčice na livadi. Može se koristiti bilo koja jestiva zelena lisnata biljka koja zadržava boju nakon kuhanja.
Katarinčica rolada, recept
Sastojci - oko 300 gr vrškova mlade proljetne pušine; 3 dcl mlijeka; pola čaše ulja; 2 peciva; 3 jaja; 1/2 do 1 čaše brašna pomiješanog sa praškom za pecivo; sol i papar.
4 tvrdo kuhana jaja; mješavina sira i vrhnja za premaz gotove, ohlađene rolade.
Priprema - Pušinu, mlijeko i ulje usitniti jednolično u blenderu, dodati svježa jaja, peciva narezana na manje dijelove i ostaviti da se peciva razmoče.
Sada ponovo kremasto izmiksati smjesu, pa dodati brašno pomiješno sa praškom za pecivo. Količinu brašna diktira gustoća smjese. Treba biti gusto kremasta i začinjena solju i paprom.
1/3 smjese razlijemo u mali, duboki kalup za pečenje prekriven pek papirom premazanim maslacem, pa stavimo u zagrijanu pećnicu na 180°C ne više od 10 minuta. Izvadimo na pol pečenu roladu, složimo na nju tvrdo kuhana jaja u nizu, pa prelijemo ostatkom sirove smjese. Nakon pečenja od još 25 - 30 minuta, treba roladu pustiti da se ohladi do sobne temperature, pa premazati smjesom sira i vrhnja.