Arheološki nalazi koji bi precizno dokazali gdje je bio Raj, za sada još ne postoje. Dokaza o davnom postojanju ipak ima. Nisu ljudi istjerani iz Raja, samo se Raj malo zamračio pa se ne vidi jasno.
Bog se nije odrekao ljudi, samo je sada puno manje u direktnom kontaktu sa njima, pa grmi kroz svoje portale, brojne oltare tu po Dalmaciji. Ostali su i neki običaji. Ovo je regija gdje još uvijek žene češće pružaju hranu muškarcima, malo kad je to obratno. Da ne ulazim u osjetljivu temu konzervativnog patrijarhata, ostali su ovdje oko nas i neki bolji, veseliji i ugodniji dokazi - smokve. Mislim da možda ipak nisu Eva i Adam prošvercali smokvine listove iz Raja, i klonirali ih po Mediteranu. Zapravo je Raj još uvijek ovdje zajedno sa samoniklim, autohtonim smokvama.
Neću više opisivati smokve, to sam već učinila tako naširoko, da nema smisla ponavljati.
Zimi smokve nemaju listove, no ipak se može prema lisnim pupoljcima na vrhu grana prepoznati radi li se o drvetu zelenog ili crnog ploda. Sada se jako razlikuju one "divljake" od smokava jestivog ploda. Te divljake zimi imaju plodove koji nikada neće postati jestivi. Ti plodovi su udoban dom osicama oprašivačima. One će kada dođe vrijeme iznijeti pelud iz svojih domova i prenijeti ga na one druge smokve jestivih plodova. Mi bismo to nazvali muško i žensko drvo, jednostavno ne vidimo dalje od vlastitih specifičnosti koje nas određuju kao vrstu.
Zimi i zmije spavaju, pa je mnogima Raj još skriveniji.
Povremeno se pokaže u punom sjaju i mi to vrijeme nazivamo turistička sezona, jer dolaze ljudi iz cijeloga svijeta uživati u toj atmosferi, no mi koji tu stalno živimo tek onda zapravo puno i naporno radimo i nesvjesni smo svoje sreće.
To je vrijeme kada sušimo višak plodova smokve, da sačuvamo slatkoću ljeta za zimske dane.
Dogodi se da suhe smokve potraju i do proljeća, presuše se i postanu tvrde.
Smokve sušene na tradicijski, stari način - samo sunce, ispiranje u moru i opet na sunce, i presušene su iskoristive na vrlo ugodan način. Ne smiju biti sumporene.
Upute sam našla u prastarom Velikom narodnom kuharu, prvo izdanje je doživio 1952. Recept je toliko jednostavan, da je genijalan. Trebalo se samo podsjetiti na neka potisnuta stara znanja iz vremena prije supermarketa i obilja ponude kojekakvih napitaka.
Vino od smokava
Sastojci - 5 gr vinskog kvasca (Bauhaus, da vam pomognem); pola kilograma šećera; pola kilograma suhih smokava; jedna i pol litra vode - za početak.
Poslije ćemo dodati još vode i šećera.
Nije u originalnom receptu, ali ja bih tu dodala i šaku šmrikulja (plodova šmrike, Juniperus oxycedrus ili kleke, Juniperus communis),
Priprema - u promiješanu vodu sa šećerom i kvascem dodamo smokve, pa staklenku pokrivenu samo tanjurićem stavimo najmanje na 2 sata kraj mlake peći. Vrlo brzo će i početi i završiti burno alkoholno vrijenje, kroz 2 - 5 sati.
Sada moramo staklenku sa tim sadržajem ostaviti negdje u smočnicu ili konobu, ne čvrsto zatvorenu, punih 6 tjedana, da se vrijenje posve dovrši.
Slijedi procjeđivanje dobivenog soka kroz više slojeva gaze, dodavanje u vodi rastopljenog šećera (0,5 l vode i 0,5 l šećera), Tekućinu razlijemo u boce, ni one ne smiju biti čvrsto začepljene, niti baš do vrha napunjene, Nakon odležavanja od još 6 tjedana, dobiti ćemo dobro desertno smokvino vino. Konačno se mogu boce čvrsto začepiti i čuvati na svježijem mjestu.