Šmrika, Juniperus oxycedrus - opis

Šmrika, Juniperus oxycedrus:

Šmrika, smrič je vazdazeleni grm, može biti i malo stablo iz porodice čempresovki, Cypressaceae, obalnog pojasa. Ima crvenosmeđe bobice u zrelosti sa trokrakom zvijezdom na tjemenu i opako oštre igličaste listiće kojima se uspješno štiti od ljetne jare i suše, a pokušava zaštiti i mirisne bobice barem do zrelosti. Sastavni je dio makije u početku, no nakon nekog vremena počne zauzimati teritorij i prevladavati. Uz šmriku malo koja druga biljka ima šanse. Čak se i tvrdokorna drača i kupine povlače. Stazice zarasle u šmriku postaju neprohodne.

Planinska klečica, Juniperus nana:


Šmrika ima više rođaka s druge strane Velebita, pa čak i po njegovim vrhovima. Planinska klečica, Juniperus nana je grm što gotovo puzi po tlu, ima miroljubivije sočne, ali i dalje igličaste listiće i lijepe, nešto slabijeg intenziteta mirisa i okusa, plave bobice u zrelosti.

 

Kopnena kleka, Juniperus communis:

Sa druge, kopnene strane Velebita, pa duboko, ali zaista duboko u unutrašnjost kopna, kroz EU, prevladava rodica kleka - Juniperus communis, vrlo slična ovoj morskoj, ali i ona se okiti plavim bobicama kao i planinska. Uglavnom svi znamo da to nisu prave bobice prema botaničkoj definiciji nego češeri. Nema pomoći, mogu nas botaničari ispravljati koliko god hoće, u narodu su to bobice i gotovo.
Te bobice su jestive, a puno češće se nađu u pićima nego u hrani. Dugo im treba da sazriju - dvije godine od cvatnje i oplodnje. Tako se dogodi da na istom grmu nalazimo one nezrele, još zelene i zrele - smeđe ili plave bobice.
Ima grmova šmrike koji nemaju bobice:

To su oni muški grmovi koji doprinose produžetku vrste samo na proljeće rasipno sipajući pelud na svaki dodir prolaznika ili i najmanji vjetrić. Pokrije ta pelud više drugih vrsta nego ženskih grmova. Poseban afinitet ima prema odjeći i dišnim putevima dvonožnih prolaznika.

U kasno proljeće zrele bobice otpadnu ili su ih pojele ptice, pa kroz ljeto, naročito turistima koji more gledaju samo ljeti, šmrika izgleda kao kopnena kleka i zimi se čude fotografijama smeđih bobica ljubitelja prirode i rakije sa obale.
Naš narod, za razliku od Engleza, ide kraćim putem, pa te bobice jednostavno gurne u bocu sa lozovačom da se neko vrijeme moče. Englezi naprave džin, alkoholno piće sa udjelom njihove kopnene kleke koja obavezno prođe destilaciju. To su oni poznatiji pripravci od tih bobica.
Manje su poznate začinske karakteristike, barem kod nas.

 Slana, teška jela nisu karakteristična za priobalje. Tu samo došljaci naseljenici kisele kupus ili kuhaju masna i slasna jela sa svinjetinom ili divljači...

Domaće slastice uobičajene jednostavne dalmatinske kuhinje - fritule i kroštule, zavajon i za posebne svečanosti rožata, ne traže nikakve začine...
U svim receptima mogu se primijeniti bilo koja od ove tri kleke, no okusi im nisu jednako intenzivni. Biljke koje rastu na staništima toplije klime imaju jače
okuse, pa ih treba pažljivije dozirati.