Štavelji su posve sigurno najčešći, najuporniji, najotporniji širokolisni korovi. Od ratara i vrtlara najomraženiji. Ni to nije dosta. Za njima se vuče objeda da su opasni po zdravlje. Najgore ogovaranje štavelja je ono tipa "oprez, puno oksalata, ne smije se konzumirati u velikim količinama, naročito ljudi skloni bubrežnim kamencima..."
To je rečenica koju neumorno ponavljaju ispod svake objave o jestivim štaveljima Google stručnjaci nutricionizma. Ne pada im na pamet da je za ljude sklone bubrežnim kamencima jednako ako ne i više opasna na primjer čokolada (naročito ona "zdrava" gorka sa većim postotkom kakaa), smokve, pivo, razvikana zdrava brokula, jagode, blitva, špinat, bobičasto voće i t.d. da ne nabrajam...
Kuhanjem namirnice bogate oksalatima izgube i do 85% oksalne kiseline, a drevnim načinima kuhanja zajedno sa mlijekom, opasnost se posve neutralizira. To su znale i naše čukunbabe koje nisu ni sanjale postojanje čuda interneta, a laboratorije su povezivale sa alkemijom.
Zato, molim sve te navodne stručnjake da argumentiraju svoje tvrdnje i konačno definiraju što im to znači "opasne velike količine u tanjuru" ili neka zauvijek šute! Dobro bi bilo i da fotografiraju te tanjure u koje stane opasno velika količina. Koliko takvih tanjura stane na jedan prosječan stol?
ZdravaTrava je kulinarska stranica i ne želim zalaziti u područje dijetetike. U zdravoj, raznovrsnoj i nutritivno bogatoj prehrani štavelji imaju sigurno mjesto.
Ne zato što sam to ja odlučila.
Štavelji su samoniklo "divlje" povrće koje po tradiciji obogaćuje jelovnike ne samo našeg naroda, nego skoro cijeloga svijeta. U nekim zemljama su jela od štavelja čak i nacionalni specijaliteti.
Na primjer, u Armeniji. Tamo se štavelj čak i suši za zimu. Svježi, zdravi listovi ubrani nekako u ovo rano jesensko doba se pletu u pletenice i suše na zraku, u hladovini. Zimi, kada snijeg pokrije tlo i nema svježe zelene hrane, od tih pletenica se reže komad po komad i pripremaju razna jela. Te suhe pletenice štavelja nazivaju aveluk, a najčešće jelo od toga je poznata krepka, bogata, kiselkasta juha.
Zeleno, recept
Sastojci (po porciji) - 2 srednje velike krumpira; 1 puna šalica sitno narezanog štavelja; pola šalice na sitno narezanih pera samoniklog poriluka (ako vam je nedostupan divlji, može i vrtni ili pera ljutike); snopić zelenog peršina; grumen maslaca; pola šalice mlijeka i sol.
Priprema - Očišćen i na kockice narezan krumpir pristaviti u hladnu vodu da se kuha kao za klasični krumpir pire.
Svo zeleno povrće usitniti što bolje možete i znate. Najbolja je ona cakcakcak metoda vještih kuhara sa televizije.
Na maslacu kratko pirjati posoljeno zelenilo dok ne uvene, a zatim ga dodati kuhanom krumpiru i sa mlijekom izgnječiti u pire.
Ovaj zeleni krumpir pire bogatog okusa i mirisa je izvrstan prilog uz na primjer kobasice kuhane u moštu, ali i uz brojna druga jela...
Bilo je pitanja o kobasicama kuhanim u moštu. Najbolje su one polusuhe, ljute kobase i inače predviđene za kuhanje. Mošt je mlado vino, prije pretakanja. Nema ga baš uvijek, još mu nije sezona, ali ga može zamijeniti i zrelo, suho vino