Tušt, Portulaca oleracea i malo trača o biljkama i botaničarima:
Botaničari su biljke imenovali ozbiljno. Toliko ozbiljno da se ponekad čini kao da su zaboravili da će ih jednog dana čitati i obični ljudi. Ljudi vulgaris.
- Tušt (Portulaca oleracea) i masni kostriš (Sonchus oleraceus) nose pridjev oleracea – "povrtna". Drugim riječima, njihovo latinsko prezime već stoljećima govori da pripadaju kuhinji.
- Kod motara (Crithmum maritimum) nisu imali težak posao. "Morski" je doista morski i teško ćemo ga nagovoriti da se preseli daleko od obale.
Ali botanički nazivi nisu baš uvijek bili jednako proročanski.
- Crni sljez zove se Malva sylvestris – šumski sljez. Samo što je netko očito zaboravio pitati sljez za mišljenje. On se mnogo radije mota oko kuća, vrtova, putova i starih zidova nego po šumama.
- Komorač nosi prezime vulgare – obični. Iskreno, kad usred ljeta zamiriše cijeli kamenjar, teško ga je nazvati običnim. Vulgare ne znači nikakvu psovku niti nešto negativno - ta riječ označava nešto tako često da to smatramo običnim, što bi se reklo prosječnim, normalnim. Tako i "obični" ljudi koji nisu baš neki stručnjaci su zapravo - normalni.
- Primorski vrijesak, kameni vris nosi botanički naziv Satureja montana (montana = planinski) - rijedak je na planinama, voli položaje na jedva koji metar iznad mora. Postoji i drugi satureja vrijesak, zapravo planinski. Njega nazvaše Satureja subspicata - klasoliki.
- Kod zvjezdanog trputca (Plantago coronopus) botaničari su u listovima vidjeli vraninu nogu. Narod je vidio jelenje rogove, oni romantičniji zvijezdu. Priroda je u ovom slučaju bila dovoljno maštovita da svi budu u pravu.
- Česti pridjev uz nazive biljaka je i officinalis - "ljekarnički". Nekad su takve biljke imale stalno mjesto u samostanskim i gradskim ljekarnama. Primjer je Salvia officinalis – kadulja.
Latinska imena zato nisu samo etikete. Ona su mali prozor u vrijeme kada su biljke prvi put opisivane. Nekad opisuju izgled, nekad stanište, nekad način uporabe, a ponekad nas samo podsjete da ni najveći botaničari nisu mogli predvidjeti kamo će biljke, zajedno s ljudima, otputovati kroz stoljeća.
A sada - burek!
Kod nas je burek ono što izgleda kao burek, miriši kao burek i nestane sa stola kao burek.
To ne ugrožava onaj burek iz BiH, onaj "istinski", s mesom, a ni bilateralne odnose.
Burek bez mesa II, recept
(ovo II - drugi, je tu jer sam već objavila jedan malo drugačiji recept za burek sa portulakom, ovaj nije ni drugorazredni ni manje fin)
Sastojci za malo veću tepsiju promjera 35 cm: 450 gr gotovih kora za savijače (bur = saviti); 2 pune šalice sitnije sjeckanog tušta; 2 veće balancane (patlidžana); 2 kapule; 200 gr ribane mozzarelle; ulje i voda za premazivanje kora i tepsije, te pirjanje povrća; sol i papar.
Priprema: Kapulu sitnije narežemo, četvrtinu količine ostavimo sirovu, a ostalo staklasto pirjamo na ulju uz dodatak koje žlice vode.
Kada voda ispari, treba dodati balancane, također vrlo sitno narezane, umjereno posolimo i dalje pirjamo sve dok mješavina ne promijeni boju - izgleda kao da smo pirjali mljeveno meso.
Najzad umiješamo i također nasitno rezani tušt, izmaknemo sa štednjaka i pustimo da se malo ohladi - taman dok nauljimo tepsiju i položimo u nju 4 sloja kora koje svaku malo kistom premažemo mješavinom ulja i vode.
Provjerimo okus pripremljenog nadjeva, dodamo onu sačuvanu sitno sjeckanu sirovu kapulu, dosolimo ako treba i pospemo svježe mljevenim paprom.
Na prvi sloj kora rasporedimo pola mješavine dinstanog povrća, rasporedimo i polovinu količine ribane mozzarelle, ponovimo slaganje kora ( još 4 sloja) i obavezno svaku isto premažemo mješavinom vode i ulja.
Sve ponovimo još jednom i završimo sa korama, pa čak i onu gornju također premažemo, malo izbodemo čačkalicom (da para može izaći) i stavimo peći u zagrijanu pećnicu na 200°C 35 minuta, odnosno dok površina bureka ne dobije onu poželjnu zlatno smeđkastu boju, a kuhinja zamiriši dovoljno dobro da ne treba zvati ukućane.
Doći će sami.
Podijeljena objava autora ZdravaTrava
Opis fotografije nije dostupan.. Može biti slika sljedećeg: pizza