Žižula, čičindra, čičimak, Ziziphus jujuba je nisko ili srednje visoko drvo /grm, često uvijenih, čvornatih baza grana i tanjih, elastičnih visećih grančica koje znaju biti ponekad i duge do skoro 1 m.
Listovi su mali, sjajni, kožasti, ovalni, s tri jasno vidljive žile od peteljke prema vrhu.
Plod je okrugli, ponekad jajasti poput šljive, no znatno sitniji. Sazrijevanjem prelazi iz maslinastozelene do crvene/mahagonij boje, a tekstura mu je poput jabuke, miris diskretan, okus blago slatko - kiselkast.
Većina primjeraka ima par bodlji u pazušcima listova - kratkih ali neugodnih, pa zato pri branju - polako i pažljivo!
Plodovi se beru kada omekšaju i budu crvenosmeđi.
Samoniklu žižulu ćemo naći po krškim, kamenitim terenima. Voli sušu i obilje sunca.
Treba ju potražiti po rubovima zapuštenih maslinika ili smokava.
Žižula nije naše autohtono stablo, porijeklo vuče iz daleke Kine - negdje sa obala Žute rijeke. Kroz Put svile i razne trgovinske rute, prenesena je prema zapadu — do Bliskog istoka, pa u manjoj mjeri u južnu Europu. Stari su je Rimljani objeručke prihvatili, pa postoje recepti iz toga doba.
Popularnost ove voćke u Evropi, zapravo uglavnom na Mediteranu, kroz stoljeća, pa i milenije, raste i opada.
Sada je vrijeme začetka plimnog vala omiljenosti.
Uzgoj žižule datira daleko u prošlost, starija je voćka od uzgojene jabuke, a kako je prilagodljiva i ne pruža otpor uzgoju, selekciji, raznim manipulacijama uzgajivača koji uporno žele popraviti prirodu u skaladu sa svojim željama - do sada već ima gotovo 700 sorti ove voćke.
Ne kod nas.
Kod nas je to manje poznato voće, češće se razmnožava samo od sebe nego marljivim trudom voćara. Oni rijetki uzgajivači žižule koriste (a zašto i ne bi?!) nedostatak konkurencije pa nabiju cijenu.
Sušeni plodovi žižule su posebna delicija - okus i miris su višestruko pojačani, šećeri koncentrirani, pa nije čudo da ih nazivaju i "kineske datulje".
Liker od žižula, recept
Sastojci - 1 kg svježih žižula; 1 l rakije komovice; 3 žlice smeđeg šećera
Priprema: Žižule zarezati do koštice i malo ih rastvoriti. Tako zarezane plodove treba prosušiti par dana na suncu, pećnici, ili u dehidratoru, a onda ih u većoj staklenki prekriti rakijom, pa dodati odmah i 3 žlice smeđeg šećera.
Tako pripremljenu mješavinu ostavimo 3 - 4 tjedna negdje u mračnom dijelu ostave ili kuhinje - više zato da nam nije na pogledu zbog iskušenja provjere okusa, nego što je mrak zaista djelotvoran u pripremi.
Ono uobičajeno svakodnevno mućkanje također nema nikakvu svrhu. Dovoljno je jednom tjedno promiješati, samo da se svi plodovi podjednako namaču.
Po isteku 3 - 4 tjedna liker je već dobio jantarnu boju, slastan, pomalo orašast okus i zavodljivi miris. Sada ga još samo treba procijediti kroz sitnorupičasto cjedilo obloženo gustom tkaninom.
Konačno je vrijeme i za degustaciju bez grižnje savjesti.