Kraj rujna. Žižule upravo sazrijevaju, a kada ih se domognem slijede novi, originalni recepti sa ovim divnim voćem... Ne ide mi se u potragu za jestivim samoniklim biljem jer po okolici moje kuhinje konačno pada kiša. Čestitam svima koji slave kišnu jesen!
Žižula, čičimak. čičindra, činguljin, kineska datulja, je listopadna voćna vrsta koju svakih pola stoljeća iznova otkrivamo ovako nekako u ovo godišnje doba kada sazrijeva.
Uglavnom ju smatramo egzotičnom biljkom sa dalekog istoka, Kine i Indije. Porijeklom ona to i je, ali kako se većina onih glasnih ljudi lakše prisjeća stoljeća sedmog, drevnih kraljeva, pa sve do partizana i raznih im protivnika, žižula i dalje slovi kao neka novotarija i egzotika.
U prošlosti koja je također i naša, dekorativnu žižulu je imao gotovo svaki ljetnikovac duž jadranske obale. Raskošni ljetnikovci su nestali, arhitektura duž obale Jadrana je napredovala u demokratska raznolika zdanja prema ukusu, porijeklu i imovnom stanju pojedinog investitora, a ono malo neizgrađenog terena okućnice ponosno se ističe kao betonirana parkirališna mjesta.
O davnom poznavanju žižule duž jadranske obale svjedoče još samo brojni narodni nazivi i poneka šjora što stidljivo izlaže hrpicu tih plodova pored svoje mišance na pijaci.
Čičindra, žižula je češće grm, ponekad i stablo kvrgavog, nepravilnog debla, bujne krošnje visećih, vitkih dugih grana po kojima su obilno raspoređene manje, jednako tanke grančice sa listovima, jesenskim plodovima i trnjem.
Postoje naravno i kultivirane, manje bodljikave sorte.
Plodovi žižule su u početku zeleni, oblikom i veličinom podsjećaju na masline, nekako u kolovozu počinju dobivati boju, postaju žuti, a zatim u rujnu i listopadu su smeđi i upadljivo crveno-smeđi.
Prelijepi na zelenoj pozadini guste zelene viseće krošnje!
Okus zrelih plodova nije nešto specijalno, podsjeća na okus jabuke, bez nekog karakterističnog mirisa. Opis nekih navodnih poznavatelja koji dižu u nebo gurmansku i naročito ljekovitu kvalitetu ovog koštičavog voća (većinom oni što prodaju zakorijenjene sadnice), da se radi o aromatičnom voću jednostavno je laž.
Sitni žuti cvjetići žižule imaju ugodan ali diskretan miris, plod nema gotovo pa nikakav.
Sve se to nadoknadi sušenjem prezrelih plodova. Osušene žižule zaista podsjećaju na slatke datulje, urme - koje se uostalom također moraju sušiti da bi postigle onu svojstvenu, koncentriranu slatkoću. Nemojmo to shvatiti kao zamjenu za datulje kakve mi poznajemo. Sušene žižule imaju samo njima svojstven slatko kiselkasti okus. Samo izgled, boja i tekstura su slični.
Stanovnici obale i otoka nemaju tradiciju prerade voća u pekmeze i džemove, a slatko i ne poznaju. To je voćna prerađevina karakteristična za jugoistočnu regiju - Srbiju, Makedoniju i Bugarsku.
Slatko je zaista i veoma slatko, unutra je doza šećera koju bi naši nutricionisti proglasili toksičnom jer ne poznaju tradicijski način posluživanja i konzumacije ove delicije.
Slatko se servira ili pojedinačno u minijaturnim staklenim zdjelicama svakom pojedincu za stolom, poslije objeda i uz čašu vode, ili u i opet maloj, ali mrvicu većoj zajedničkoj zdjelici, a svatko dobije svoju žličicu i smije samo po jednom zagrabiti, pa popiti čašu vode.
Priprema slatka nije komplicirana, ali zahtijeva vrijeme i strpljivost. To našem življu ne manjka. Poznati smo po radnoj etici a la fjaka.
U isto vrijeme kada su žižule zrele, limun mjesečar cvate takvim opojnim mirisom da uzrokuje romantične snove sretnika koji ga imaju pod prozorom spavaće sobe. I cvat limuna je također jestiv i nije samo za čajeve, kao ni žižula.
Za one naše konzervativce što ne žele ni probati nešto novo i preziru sve što nije baš naša, rvacka uskogrudna tradicija, ali i dalje kupuju u supermarketima kineski češnjak i ostale kineske domišljate stvari - njima na znanje da se i tamo žižule prerađuju u slatke specijalitete. Kinezi slatko od žižula nazivaju - 枣甜.
Slatko sa Jadrana, recept
Sastojci - 30 zrelih žižula; 30 badema; 1 čaša cvijeta limuna; 1 čaša vode; 2 čaše šećera; 1 žlica limunovog soka.
Priprema - Prethodno veče namočiti cvjetove limuna u čaši vode.
Slijedeći dan prvo treba očistiti bademe od tanke smeđe kožice. To se radi tako da jezgre badema uvalimo u kipuću vodu, nakon par minuta ocijedimo i kada se malo prohlade, jednostavno svaku posebno stisnemo prstima i one same iskoče iz kože.
U mirisnu vodu sa cvjetovima dodamo i žižule, pa zakuhamo. Smanjimo vatru i polako kuhamo dok žižule ne omekšaju. Otprilike 10 minuta, ili još manje.
Sada procijedimo tu vodu i sačuvamo ju za malo poslije.
Malo ohlađene žižule oslobodimo od koštica onom napravom kojom čistimo i trešnje od koštica (uvoz iz Kine, što smatram dokazom da Kinezi poznaju slatko). Ako nemamo u kući tu spravicu, ma sigurno imamo kineske štapiće. Oni su jednako efikasni za guranje koštica iz mekanih žižula.
U svaku žižulu umjesto istisnute koštice uguramo po jedan badem.
Konačno vratimo onu mirisnu vodu na štednjak, dodamo šećer i bademima nadjevene žižule.
Dalje se treba sve potiho kuhati do "gustoće obložene žlice".
To je ono kada žlica uronjena u slatko, pa izvađena, bude sa one izbočene strane prekrivena tankim slatkim filmom koji više ne kaplje nakon što je sve otkapalo što je moglo.
Ovo je mala, probna količina uspješnog eksperimenta. Ne sumnjam da će slijedeća biti višestruko veća.
Kada kuhamo slatko u malim količinama, obično ostane višak sirupa. Njega možemo posebno spremiti u bočicu i uživati uz palačinke, sladolede, preljeve preko pudinga ili kolača...