Počelo je!
Još je možda rano za iskapanje gomolja, ali toliko strpljenja nije lako smoći. Prednost ranog iskapanja čičoke je ne samo u užitku okusa kojeg smo bili lišeni mjesecima, nego i u lakom pronalasku. Ne treba tražiti suhe zimske stabljike ispod kojih se krije blago. Na nekim mjestima se nađe još poneki zlatni, izdajnički cvijet kao X na gusarskoj mapi...
Čičoka je svima poznata biljka zbog tih lijepih žutih krupnih cvjetova nalik suncokretovim. Ona je zapravo i prva rodica suncokretu, pa ne čudi sličnost. Nije baš da svi znaju njezinu jestivu i blagotvornu nutritivnu vrijednost, više ju nekako uočavamo estetski. Ne moramo čak ni biti neki rekreativci, pasionirani hodači divljom prirodom - čičoku uočavamo i dok se vozikamo našim cestama. Vidjet ćemo ju kraj puteva, kroz naselja, ili kako se zlati negdje u daljini na nekom nasipu, rubu šumarka ili kraj obrađenog polja.
To je jedna od onih finih jestivih biljaka koju se zbilja isplati presaditi iz prirode (ili sa pijace) u vrt. Još jedna superhrana. Osim karakterističnog, vrlo finog okusa, njeno je bogatstvo i u inulinu, ne baš čestom prebiotiku u uzgojenom povrću.
Na spomen čičoke u vrtu, prvo svima padne na pamet njena invazivnost, sposobnost širenja u gustim populacijama. Nije to nerješiv problem, svaki će vrtlar znati ograničiti invazivnu biljku sadnjom na pogodno mjesto uz možda ukopanu korijensku branu. Nakon par godina eksperimenata sa čičokom u vrtu, potvrdilo mi se nešto što sam trebala odmah poslušati stručnjake. Naučila sam na greškama. Čičoku stvarno treba izolirati od ostalih biljaka, ne samo zbog kontrole širenja, nego i zbog njene asocijalne naravi. Ne voli blizinu drugih biljaka. U njenoj blizini nestaje blitva, rotkvice nemaju šanse stvoriti podzemne kvrge koje tako volimo, mlada smokva zaostaje u rastu, sadnica avokada uopće ne napreduje već dvije godine, čak i divljakuša fafarikula koja inače uspijeva baš svugdje u ovim krajevima nije se pomakla u tri godine dalje od svojih tridesetak centimetara koliko je imala kada sam ju presadila.
Jako volim čičoku, ne samo jer je ljepotica, no na nekim mjestima u vrtu joj je odzvonilo.
Nije tako teško kako se obično misli - čičoku ne možemo iskorijeniti kopanjem gomolja. I najmanja ljuska, korjenčić ili kvržica što zaostane stvoriti će novu biljku koja se dalje razmnožava, razmnožava... Treba prići s druge strane - čupati zelene izdanke i biti uporna. Zabavan posao ako znamo da su i oni jestivi, naročito fini pohani ili u juhi.
Neću više ogovarati tu ukusnu ljepoticu. Zaslužila je ona i puno pohvala. Na pr. u slijedećem receptu.
Bijela pizza
Sastojci - Kolut tijesta za picu, domaći ili kupljen, može i onaj što je višak susjedi.
Pregršt gomolja čičoke; malo nečeg mirisnog tipa tanko narezanih listića pršuta ili onih finih stvari iz unutrašnjosti Lijepe naše - špeka, vratine, buđole, suhog mesa, kobase ili šunkice... Zeleni peršin.
- Za bešamel - maslac oko dvije do tri žlice kada postane tekuć; 1 žlica oštrog brašna; 3 režnja protisnutog češnjaka; 1 čaša mlijeka, pola žličice papra i oprezno soli ako ste se odlučili za slani pršut.
Priprema - Po tijestu poslagati komadiće vrlo tanko narezanog pršuta, preko njega na fete narezanu čičoku (ne treba guliti, samo dobro oprati i izribati četkicom); i sve preliti bešamelom začinjenim češnjakom. Posuti sitno nasjeckanim zelenim peršinom.
Bešamel praviti zadnji, jer nije dobro da stoji i ohladi se. Treba biti polutekuć. Na maslacu kratko prepržiti brašno, paziti da ne promijeni boju. Dodati češnjak, mlijeko , papar i sol, pa kratko prokuhati. Ne štedjeti na maslacu, jer je to jedina masnoća u ovoj divoti.
Peći u zagrijanoj pećnici petnaestak minuta, ili kako već vaša pećnica ima svoju volju.