Tisućama godina ljudi se dive i na različite načine uzdaju u ovu sveprisutnu biljku.
Neću sada o uzgojenim oblicima nekih od vrsta divljih ruža kojima je čovjek uspješno popravio prirodu, pa stvorio teško izbrojiv broj vrsta penjačica, stablašica, pokrivačica tla, grmova bogatih cvjetovima sa puno latica, onih što cvatu jednom godišnje ili više puta, onih što opojno mirišu ili su bez mirisa ali imaju neke druge poželjne kvalitete...
Rosa canina, divlja ruža je najpoznatija od samoniklih divljih ruža. Od pamtivijeka služi kao hrana, često je bila i lijek. No, znamo da lijekovi nisu uvijek djelotvorni i da ne mogu uspješno liječiti baš sve bolesti. A ima situacija kada je dovoljno i samo čvrsto vjerovati.
Tako je šipak divlje ruže služio kao lijek protiv bjesnoće (odatle i pridjev u nazivu - canina, pseća), liječili su ljudi epilepsiju šipkom, zubobolju, plućne bolesti, bubrege, dizenteriju...
Pod znakom ruže vodili su se i ratovi i ljubavi. A što reći, svestrana biljka.
I divljih ruža ima više vrsta - živična, planinska, rđasta... Sve te vrste imaju i brojne varijetete - ma da te glava zaboli kada pokušaš sve to zapamtiti i razlikovati bez stručne naobrazbe.
Ne želim nikoga zbuniti, i sama sam zbunjena pred tim obiljem.
Ono što je važno s aspekta jestivosti - sve te ljepotice su jestive - latice cvjetova, mladi listovi i nepravi plodovi, zapravo crvenom mesnatom i ukusnom ovojnicom zatvoreni, također mirisni brojni plodovi koje uobičajeno pogrešno nazivamo - koštice.
Kroz povijest siromaške prehrane, snalaženja u ratovima i prirodnim katastrofama za koje nismo krivi, ali i visoke gastronomije ruža je spašavala i oduševljavala cijele narode.
Širok je raspon upotrebe - od jednostavnih čajeva od šipka, preko vitaminskih ratnih sirupa u Engleskoj, zaboravljenih blagdanskih juha otoka Vira, svima poznatog ukusnog pekmeza od šipka, slatkog od ružinih latica istočnog Balkana, do profinjenih orijentalnih slastica aromatiziranih ružinom vodicom.
O ruži i upotrebi njezinih dijelova u hrani i pićima, o nutritivnom bogatstvu šipka dalo bi se pričati do granice dosađivanja.
Neću riskirati.
I veliki Homer je pisao o divljoj ruži - pa pogledajte kako je prošao. Više ga ne čitaju široke mase, služi samo za povremene citate.
Uostalom i ovaj gornji tekst je ponovljen, već sam na rubu.
Recept za sladoled je nov, najjednostavniji do sada domaći sladoled sastavljen od samo tri sastojka, okusom i kremastom teksturom konkurira onim kupovnim što uobičajeno imaju najmanje dvadeset sastojaka od kojih je 19 proizvedeno u laboratoriju.
Sladoled
Sastojci za 5 manjih sladoleda na štapiću: 1 puna šalica (2,5 dcl) zrelih plodova divlje ruže, već pomalo mekanih; 2 dcl vode; 3 dcl vrhnja za kuhanje; 3 vrhom pune žlice šećera +1 vanilin šećer.
- umjesto šećera može 2 žlice meda, a vanilin šećer se ne smije zamijeniti esencijom na bazi alkohola, jer se sladoled neće fino, kremasto, idealno zalediti.
- umjesto šipka,10 minuta rada i ponešto prljavog posuđa, drski slastičari mogu upotrijebiti 3 žlice već gotovog pekmeza od šipka . U tom slučaju treba izostaviti dodatni šećer, a pekmez proglasiti tajnim sastojkom.
Priprema: Šipak zajedno sa vodom ne previše sitno samljeti u blenderu, pa staviti na kuhanje otprilike 10 minuta, ne više, na laganoj vatri. Cilj je da mesnato usplođe posve omekša, a koštice ispuste aromu.
Skuhani šipak sada treba propasirati kroz kuhinjsko cjedilo. Dobiti ćemo 3 žlice mezge kremaste teksture.
Tu mezgu pomiješamo sa vrhnjem za kuhanje i šećerima, pa napunimo kalupe za sladoled na štapiću.
Ako nemamo kalupe, rezultat će biti okusom i teksturom baš posve isti i ako zaledimo sladoled u nekoj posudi, pa ga kasnije vadimo žlicom ili narežemo na kocke.