Kesten, Castanea sativa - Pozdrav jeseni za jednu osobu, odnosno deluxe verzija za brzo gurmansko samopoštovanje
Jestivi "pitomi" kesten je jedna od rijetkih samoniklih (dakle ipak "divljih") šumskih biljaka koja istovremeno miriše na djetinjstvo, siromaštvo i gozbu.
Divlji kesten, Aesculus hippocastanum, onaj što ga viđamo po gradovima kao ukrasno, uzgojeno raskošno stablo mirisnog cvata i lijepih plodova na boju kojih mislimo kad kažemo da netko ima krasnu kestenjastu kosu sa crvenim preljevom, onaj što ga djeca nose u džepu za sreću, nejestiv je i gorak, dok je onaj prvi pravi, jestivi kesten – Castanea sativa – od davnina hrana planinskih i brdskih krajeva.
Raste samoniklo na kiselim, prozračnim tlima, u šumama od Panonije do Mediterana, a u uzgoju ga nalazimo u starim voćnjacima, na blagim padinama i seoskim okućnicama.
Stablo može doseći 20 i više metara, s krošnjom koja ljeti baca gust hlad, a u proljeće se ukrašava žuto-bijelim cvjetnim resama.
Plodovi dozrijevaju u rujnu i listopadu, skriveni u bodljikavim ovojnicama koje pucaju kada su potpuno zrele. Tada postaju pristupačni i ljudima i divljači, pa svaki sakupljač brzo nauči da je kesten jestiv samo ako ga uloviš prije nečeg ili nekog drugog.
Za razliku od divljeg (to je onaj parkovski, uzgojeni, za svaku drugu bismo biljku rekli pitomi) - samonikli šumski pitomo jestiv kesten je blag, brašnast i bogat škrobom.
Nekad je plod ovog kestena bio „kruh sirotinje“ u krajevima gdje pšenica nije rasla, a danas je delikatesa i podsjetnik da priroda ne dijeli hranu prema visini bankovnog računa.
Ako niste obiteljski multipraktik čije vrijeme i trud stoji iza svima drugima idilične slike obiteljske trpeze za kojom sjedi i zadovoljno jede više generacija i poneki prijatelj vašeg tinejđera, nego politički i demografski manje popularan samac koji ima vremena i energije ne samo za blistavu karijeru, zabavu, druženje s prijateljima, putovanja i hobije, nego i za koristan društveni rad u poznim godinama, ovo je recept za vas.
Umjesto velike purice nadjevene kestenima i vruće pećnice koja zauzima dobar dio prostora kuhinje - dovoljna je jedna duboka tava, jedna šnicla od purećih (ili pilećih) prsa, jedna veća kapula i desetak jestivih kestena.
Vrijeme utrošeno u pripremu ovog deluxe obroka, napor i zasićenost parama su obrnuto proporcionalni uživanju u okusu gotovog jela.
Još jedna, ali ne manja važna prednost ove porcije bez svjedoka - pojedi iz tave, tko ti šta može!
Za razliku od bezličnog (nije važno koliko lijepog) tanjura, topla tava obložena gustim, mirisnim pikantnim umakom pruža mogućnost toćanja, umakanja kruha i posebnog užitka kojeg nam neće pružiti ni jedan restoran s koliko god se zvjezdica dičio.
Pozdrav jeseni za jednu osobu
Sastojci: 200 g purećih ili pilećih šnicli (prsa); 8 - 10 kuhanih kestena (ili slabije pečenih); 1 veća kapula; 1 režanj češnjaka po želji ( a zašto ne?); 1 - 2 žlice masti ili ulja, tek da pokrije dno tave; 3/4 čaše crnoga vina , temeljca ili vode; pola žlice koncentrata rajčice; pola žličice crvene paprike u prahu; obilje papra ili par kapi ljutog čili umaka; list lovora; sol.
Priprema: meso narežemo na trakice; kapulu na tanka rebarca, a kestene oljuštimo i narežemo na polovine ili četvrtine, zavisi od njihove krupnoće.
Na zagrijanu masnoću prvo stavimo kapulu , posolimo odmah da ubrzamo proces pirjanja, zatim dodamo trakice mesa i dalje pirjamo dok meso ne promijeni boju, a tekućina koju je pustilo ispari.
Sada je vrijeme za dodavanje svega ostalog - češnjaka, paprike u prahu, kestena, rajčice, vina, lovora i ljutog umaka.
Za vrlo kratko vrijeme dodatnog krčkanja, deluxe verzija purice u toću za gurmansko samopoštovanje je gotova.
Ako baš želite, uz ovo je vrlo prikladan prilog krumpir pire, kuhana riža, mlinci ili palenta, no iz iskustva znam da nema priloga ravnog dobroj feti domaćeg (ili ne) kruha, posvećenog toćanju, a kojim se na kraju još i obriše tava.