Početak listopada je vrijeme za uređivanje maslinika i pripremu za berbu maslina. Mnogi mali obiteljski maslinici nisu blizu kuće, nemaju pristup autom i nije to baš ni lak posao. U društvu prijatelja koji dođu pomoći sve je lakše i veselije. Ima tu posla za cijeli dan, od ranoga jutra. A ljude treba i nahraniti.
Kao i kod svakog drugog odlaska u prirodu, bitno je hranu ograničiti na najosnovnije namirnice, osloniti se na svoje znanje o jestivim samoniklim biljkama i kulinarsko umijeće. Ama baš svaki maslinik u mome kraju, a vjerujem i daleko šire obiluje začinskim i jestivim divljim biljem. Za današnji recept poslužila sam se sjemenkama divlje mrkve, Daucus carota; samoniklim porilukom, Allium ampeloprasum; dalmatinskom ljutikom, Allium cepa,var. Viviperum, Dalmatia i listovima lovora, Laurus nobilis. Divlja mrkva nije karakteristična samo za Mediteran, to je vrlo rasprostranjena biljka, pretkinja kultivirane mrkve. Kao i uzgojena mrkva, to je dvogodišnja biljka. Jestivi tanki, bijeli, prilično žilav korijen i mlado lišće su upotrebljivi prve godine - u drugoj je korijen već previše tvrd, ali još uvijek aromatičan, a biljka formira do 80 cm visoku šuplju, dlakavu i razgranatu stabljiku sa prepoznatljivim štitastim bijelim cvatom sa tamno crvenim središtem. Krajem rujna, cvat se urušava u kuglastu rahlu tvorevinu nalik ptičjem gnijezdu, unutar koje je mnoštvo sitnih plodova načičkanih mekanim bodljama koje služe za prihvaćanje za dvonožne ili četveronožne prolaznike i rasijavanje sjemena. Sjemenke imaju fin začinski miris po mrkvi.
Samonikli poriluk je lijep, aromatičan mediteranski luk plosnatih listova koji se kod odrasle biljke počinju kovrčati. Za jelo se bere cijela biljka, nadzemni i podzemni dio. Početkom listopada se može naći mnoštvo mladih listova, lukovica još nije razvijena. Cijele zime poriluk će krasiti našu obalu, suhe livade i osunčane kamenjare . Početkom ljeta iduće godine, poriluk će procvjetati krasnim rahlim ljubičastim kuglama. Poriluk ima snažan miris, mješavina aroma luka i češnjaka, no okusom je dosta blaži.
Drugi samonikli luk kojega se može naći uz suhozide maslinika je dalmatinska ljutika - sada je mlada, tek iznikla iz mnoštva lukovica što su preko sušnog ljeta mirovale pod zemljom. Šteta ju je čupati iz zemlje, no mlade, ukusne duge, na presjeku okrugle i šuplje listove slobodno možemo bez straha brati. Ljutika će se brzo oporaviti, bitno je da ne ozlijedimo mlado središnje lišće.
I najzad, lovor. Ako ga baš nemate u svom masliniku, ima ga sigurno prvi susjed. Lovor je toliko poznat da mu sigurno ne treba opis. Prvo što mi padne na pamet kada se spomene lovor nije njegova bogata povijest, simbolika, ljekovitost ili začinsko djelovanje tih mirisnih listova - impresionira me nevjerojatna činjenica da nema dućana na našoj obali koji nije opskrbljen kutijicama lovora i ne samo da računaju sa prometom, nego ga ljudi zaista i kupuju. Zadrom na primjer, ne možete hodati 50 metara a da ne prođete pored barem dva stabla ili grma lovora.
Orzo u prirodi, recept:
Sastojci - ponijeti sa sobom kotlić, kesicu ječma, konzervu graha, dugačku ljutu na dimu sušenu kobasicu (ili bokun pancete) i vodu, a samoniklo jestivo bilje - sjeme mrkve, ljutiku, poriluk i lovor potražite po masliniku prije nego ga prijatelji cijelog pokose.
Priprema: Sakupite grančice, organizirajte piljenje starijih oštećenih i suhih grana pa naložite vatru. Pristavite kotlić sa vodom i ječmom da se kuha (tronožac je stabilniji nego rašlje za objesiti kotlić), pa kada je ječam skoro kuhan, ubacite sve ostale namirnice unutra - naravno kobasicu i povrće treba narezati sitno a konzervu sa grahom otvoriti. Loženje vatre malo zanemarite, jelo će biti ukusnije ako se polako krčka. Dok prijatelji još rade, skoknite po ono crno vino što ste ga zaboravili donijeti. Tak i tak se više neće moći raditi, vrijeme je za druženje uz dobru hranu.