Štir, lisičji rep, Amaranthus caudatus – Lijin rep u kolačiću

 

Amaranthus caudatus, hrana, tinta, ukras i heretik – sve u jednoj biljci.

Ako biljke imaju smisao za humor, onda ga ovaj crveni amarant sigurno ima. Inke su ga slavile kao zrnati dar bogova: od njega su pekli kruh i kuhali kaše, ali i oblikovali svete figurice od meda i sjemenki koje su nosili u procesijama.

Španjolci su to proglasili „đavolskim igrarijama“ i – hop! – zabranili amarant pod prijetnjom smrtne kazne. I gle ironije – ista ona biljka koju su katolički misionari pokušali zatrti, danas se u katoličkoj Poljskoj i Indiji (gdje je postao „rajgira“ – kraljevsko zrno) jede za post i dane nemrsa.

Njegovo ime „amarantos“ na grčkom znači „nevenljiv“, mi bi rekli - neven da nije pod tim imenom još jedna, poznatija biljka. jer cvatovi amaranta vise kao zastave prkosa i kad se osuše. Doista, od 16. stoljeća putovao je iz Anda u Europu, pa preko Portugala i Španjolske u Afriku i Indiju, gdje se tako dobro udomaćio da ga danas mnogi smatraju „domaćim“.

A zapravo je – južnoamerički emigrant s crvenim repom.

Manje poznata crtica: njegovo lišće su andske zajednice koristile kao prirodnu tintu za tetovaže i bojanje kože, a cvatove su u Indiji počeli dodavati u svete prahove za Holi festival. Nije to bio „samo korov“, nego i hrana, i boja, i ukras, a – za neke – politički problem.

I dok su evropski botanički vrtovi 18. stoljeća mazili i pazili „lisičji rep“ kao egzotičnu ukrasnu biljku, sirotinja je shvatila nešto važnije: da se od njegovih sitnih sjemenki može skuhati kaša koja grije bolje od pšenice.

Danas ga, nakon stoljeća zaborava, opet zovemo „superhranom“. On se samo smije – jer on nikad i nije prestao biti to što jest.

Kod nas je on još uvijek ukrasna vrtna biljka, a kada poželimo nešto pripremiti od njegovog ekspandiranog sjemena - mini kokica, odemo do dućana zdrave hrane i kupimo već ekspandirano sjeme pod nazivom amarant.

To je posljedica nepoznavanja botaničkih naziva jestivih biljaka - ma tko bi rekao da je štir isto što i amarant?!

Slika: Krajem kolovoza i još dobar dio rujna imati ćemo priliku sakupiti zrele sjemenke amaranta - jednostavnim provlačenjem malo prosušenih "repova" kroz šaku iznad neke posude. Poslije još treba samo prosijati sjeme kroz žičano kuhinjsko cjedilo.

Imamo mi naravno i svoj štir, onaj "korov" Amaranthus retroflexus - jednako je jestiv kao i lisičji repak, samo manje dekorativan, a više navodni korov.

I lisičji repak je odavno pobjegao iz vrtova i mada ga još uvijek ne smatramo korovnom, invazivnom biljkom - nije nikakvo iznenađenje naći ga i na ponekoj livadi. Nećemo ga odmah prepoznati jer zbog puno siromašnijeg livadnog tla, ovaj amarant ne naraste tako raskošno kao u bogatoj vrtnoj zemlji.

Za recept koji slijedi nije važno odakle ćemo sakupiti te zrele crvene repove. Jednako su dobri i jednako puni tih divnih zlaćanih sjemenki što od njih možemo i sami napraviti kokice, iste onakve kao što ih nude i trgovine kao nekakvu egzotičnu, bezglutensku i vrlo zdravu pseudožitaricu.

Lijin rep u kolačiću, recept

Sastojci: 4 žlice sjemenki crvenog štira - to je duplo više onog već ekspandiranog što ga možemo i bez gnjavaže sa kokičanjem kupiti u trgovini; 100 gr mljevenih badema; 25 datulja bez koštica; 2 bićerina lozovače, par keksa za "zlu ne trebalo", te za glazuru oko 100 gr gorke čokolade za kuhanje i 1 žlica ulja.

Priprema: sjemenke amaranta kratko tostiramo na već zagrijanoj tavi koja ima poklopac. Bez poklopca, kokice bi se razletjele po dobrom dijelu kuhinje i projekt bi propao. Čim kokice prestanu intenzivno pucketati, izmaknemo tavu sa vatre i maknemo kokice sa vruće tave.

Alternativa - kupimo već gotove kokice u najbližem dućanu zdrave hrane - pod nazivom "ekspandirani amarant".

Datulje (ako nemamo više sušenih žižula) namočimo desetak minuta u toploj vodi, povadimo im koštice i sameljemo u sjeckalici ili štapnim mikserom.

Jedan od ona dva bićerina rakije (to je štamprlek, mala rakijska čašica) izlijemo u dublji tanjur, pa navlažimo dlanove i njima mijesimo sve navedene sastojke sve dok ne dobijemo kompaktno tijesto. Ako smo pretjerali sa vlaženjem smjese - dodati ćemo mljevene kekse jer kolačići moraju biti čvrsti.

Drugi bićerin rakije veselo popijemo da proslavimo kolačiće koji ne zahtijevaju ni malo šećera, niti pećnicu po ljetnoj vrućini.

Kompaktnu slatku smjesu rasporedimo po maloj tepsiji u sloju otprilike debelom nešto manje od 2 cm, pa to sve stavimo u hladnjak da se još lijepo učvrsti.

Preko ohlađenog kolača prelijemo glazuru napravljenu od gorke čokolade otopljene sa žlicom ulja.

Kada se i glazura stvrdne, narežemo kolačiće na manje komade - jer su i bez dodanog šećera vrlo slatki i zasitni.