Žižula, čičimak, čičindra, cicindra, žižulja i još par vrlo sličnih smiješnih narodnih naziva konkuriraju jednako veselom botaničkom nazivu za ovu listopadnu voćku što se nekada vrlo davno doselila iz istočne Azije i u naše krajeve, uglavnom uz Jadran. Tu ju nalazimo ponekad i samoniklu, davno pobjeglu iz ukrasnih vrtova plemenitaških dvorova. To je vrlo otporna biljka, uglavnom bujni grm ili nisko stablo, podnosi teške minuse i još gore temperaturne pluseve., pa se može uzgajati i u kontinentalnoj klimi, gotovo pa baš svugdje. Nije izbirljiva prema vrsti tla, no ipak preferira ocjedito, suho stanište izloženo suncu, zaklonjeno od bure i posolice. Snaći će se i u bačvi na nekom balkonu. Kada se lijepo razraste, zaboravite da bi balkon trebao služiti za vaš boravak. Ova krasotica ukusnih plodova, tankih, visećih, trnovitih grana, prati bez kompleksa neku davnu modu kada je širina bila glavni atribut ljepote. Žižula cvate sitnim žutim cvjetićima u kasno proljeće, a u početku zele...

  Žižula, čičimak, čičindra, cicindra, žižulja, Ziziphus jujuba i još par vrlo sličnih smiješnih narodnih naziva konkuriraju jednako veselom botaničkom nazivu za ovu listopadnu voćku što se nekada vrlo davno doselila iz istočne Azije i u naše krajeve, uglavnom uz Jadran. Tu ju nalazimo ponekad i samoniklu, davno pobjeglu iz ukrasnih vrtova plemenitaških dvorova. To je listopadni trnoviti grm, u uzgoju češće stablo sa nešto manje trnja i nešto većih plodova, no i u samoniklom obliku kao i u kultiviranom, to je vrlo dekorativna voćka visećih grana, bujne krošnje, posebno lijepa početkom jeseni kada sazriju okrugli, pomalo ovalni crvenosmeđi plodovi. Ovih dana otpada već požutjelo lišće žižule, no plodovi se još uvijek drže. Nisu više glatki i sjajni, nego pomalo naborani, prosušeni, ali fino mekani, slatki i posebno ugodnog blagog mirisa.. Slijedi recept za BEZ. BEZ je san mnogih specijalnih njuškica koje bez ikakvog stvarnog zdravstvenog razloga izbjegavaju šećer, mlijeko, jaja, m...

  Žižula, čičindra, čičimak, Ziziphus jujuba je nisko ili srednje visoko drvo /grm, često uvijenih, čvornatih baza grana i tanjih, elastičnih visećih grančica koje znaju biti ponekad i duge do skoro 1 m. Listovi su mali, sjajni, kožasti, ovalni, s tri jasno vidljive žile od peteljke prema vrhu. Plod je okrugli, ponekad jajasti poput šljive, no znatno sitniji. Sazrijevanjem prelazi iz maslinastozelene do crvene/mahagonij boje, a tekstura mu je poput jabuke, miris diskretan, okus blago slatko - kiselkast. Većina primjeraka ima par bodlji u pazušcima listova - kratkih ali neugodnih, pa zato pri branju - polako i pažljivo! Plodovi se beru kada omekšaju i budu crvenosmeđi. Samoniklu žižulu ćemo naći po krškim, kamenitim terenima. Voli sušu i obilje sunca. Treba ju potražiti po rubovima zapuštenih maslinika ili smokava. Žižula nije naše autohtono stablo, porijeklo vuče iz daleke Kine - negdje sa obala Žute rijeke. Kroz Put svile i razne trgovinske rute, prenesena je prema zapadu — do Bl...

Sušenje žižula ( Ziziphus jujuba ) starinski je način da se ovo voće sačuva i u zimskoj smočnici zadrži svoju slatkoću i ljekovitost. Nekad se sušilo na suncu ili u pećima na blagoj toplini, danas to može i u dehidratoru ili pećnici. Ključ je sporo sušenje na niskoj temperaturi, kako bi se sačuvali okusi i mirisi. Dobro osušene žižule mogu trajati i godinu dana – što znači da one prošlogodišnje nisu “ostaci”, nego “veteranke s iskustvom". Kad me prošlogodišnja žižula jučer pogledala iz tegle u smočnici kao da mi poručuje "ili me pojedi ili zovi arheologe", jednostavno sam morala i na samom vrhuncu ljetnog toplinskog vala zatvoriti se u kuću, nafrljiti klimu i uključiti pećnicu da se zagrijava. Prošlogodišnje žižule nikad nisu imale ovako dobar comeback. Degustatori? Oni još ližu prste i traže repete… Žižulada, recept Sastojci: - tijesto: 250 g glatkog brašna; 125 g maslaca (hladnog, narezanog na kockice); 80 g šećera u prahu; 1 jaje (+još jedno za premazivanje prije peče...

Kadulja, Salvia officinalis je jedna od rijetkih ljekovitih biljaka čije se jestivo i začinsko djelovanje ne zanemaruje kroz povijest. Istina, uz našu stranu obale Jadrana, gdje je ima najviše samonikle, gotovo da i nije uključena u kuhinju. Zato ju ostali, ne samo mediteranski narodi, obilato koriste. Prvi sam puta kušala kadulju kao začinsku biljku kada je prijateljica priredila njoke u umaku od kadulje i bešamela. Recept je pokupila u švicarskim Alpama. Kadulja na svom prirodnom staništu: Foto: Mirjana Galić Tomić Prijatelji na privremenom radu u Njemačkoj, gdje su pošteno zaslužili i mirovinu, dođu doma u Dalmaciju nabrati malo kadulje jer naša, samonikla, bolje miriši nego ona iz njemačkih pitara. Tamo su naučili jesti ju prženu na maslacu.... Jednoga dana, kada nam se vrate svi ti ljudi što odoše u inozemstvo, možda i mi prihvatimo za normalno koristiti kadulju u jelima svakodnevne prehrane i prestanemo ju gledati kao egzotiku u kulinarstvu. Kod nas je kadulja uglavnom pozna...

  ostriš, Sonchus oleraceus - Klasik obalne kuhinje Kostriš, Sonchus oleraceus je jednogodišnja biljka, danas puno poznatija kao korov, jer je samonikla i često se pojavljuje i na mjestima gdje ju uopće ne želimo. Neki od nas, ne svi. Mi drugi smo zahvalni i oduševljeni. Ima veliku moć razmnožavanja brojnim sjemenom i ne čeka proljeće da nikne. Dovoljno je da se ispune uvjeti nešto vlage i topline i eto kostriša koliko ti srce želi. Kostriš je po tradiciji sastavni dio proljetnih mišanca i nije rijetkost čuti - jedva čekam proljeće da se opet najedem kostriša! To više govori o ljudima nego o kostrišu! Također, uživanje u kostrišu se uglavnom pogrešno vezuje samo za krajeve uz obalu Jadrana i otoke. Kostriša ima i u unutrašnjosti kopna. Tamo je to čak i više korov, jer zbog bogatijeg tla i dovoljno vode ljudi jednostavno lakše uzgajaju ono kultivirano povrće pa često preziru samoniklo. Drugi dio latinskog naziva oleraceus potječe od riječi olus - latinski povrće, a njemački naziv ...

Laura, Lara, Lovro, Lovorka i Lovorko, svi su dobili imena po ovoj plemenitoj biljci. I Lovran, grad. Laureati više ne nose vijence od lovora, barem ne doslovno. Lovor se uvukao i u poslovicu - ne počivaj na lovorikama, ili - okititi se lovorom... Nisu se samo starogrčki bogovi igrali lovorom, radimo to i danas. Lovor je jedan od najstarijih začina Mediterana, ako ne i najstariji. Jedino je starija morska sol. Zajedno sa morskom soli, još uvijek je to važan izvozni artikl, kao i stoljećima prije. Naime, lovor se kao začin proširio po cijelom svijetu. Nije samo miris taj koji se cijeni, nego i sposobnost da mnoga iole teže probavljiva jela učini lakšima. Kao začin, koriste ga brojni ljudi koji nikada nisu vidjeli u prirodi ovu biljku i ne bi ju prepoznali dok ne padnu u taj raskošan zimzelen grm i obavije ih slatkasti miris kožastih listova. Može lovor izrasti i u visoko stablo. U zadarskom parku opasanom kamenim drevnim zidinama, bivšoj karanteni za vrijeme kuge, zaštićenom od jakih vj...